(e) Ravnoteža između etničkog i građanskog (citoyenneté) koncepta

Primjedbu Republike Srpske da član 1. Ustava RS srpski narod ne definiše kao konstitutivan, niti Republiku Srpsku kao nacionalnu državu isključivo srpskog naroda Sud nije prihvatio. Član 1. Ustava RS, tj. njegove osporene odredbe, prema shvatanju Ustavnog suda, zaista jeste kompromisno rješenje između etničkog i neetničkog principa legitimacije. Takođe, Ustav RS na prvi pogled ne sadrži nikakvu etničku diferencijaciju u pogledu sastava državnih organa, tako da bi ova kompromisna formula zajedno sa ovom institucionalnom strukturom, zaista, mogla dozvoljavati jednaku zastupljenost svih građana.²²³ Nediskriminacija pojedinca, međutim, ne može biti izjednačena sa kolektivnom jednakošću etničkih grupa a, takođe, posljednjom ne može biti ni zamijenjena. Uzimajući u obzir i druge ustavne odredbe, Ustav Republike Srpske stavlja srpski narod u povlašteni položaj, što nema legitimitet, jer srpski narod ni na nivou Republike Srpske, ni na nivou Bosne i Hercegovine nema faktički položaj ugrožene manjine koja mora da očuva svoje postojanje. Kolektivne privilegije za srpski narod, stoga, krše princip kolektivne jednakosti iz Preambule, a u korist ove konstitutivne grupe.²²⁴

Isto važi i za Ustav FBiH kada je u pitanju kompromisna formula između principa etniciteta i principa neetničkog građanstva. Priznavanje „ostalih“ u Ustavu FBiH, doduše, jeste značajna razlika, ali to je samo polovičan nadomjestak za status konstitutivnog naroda.²²⁵ Dok su „ostali“ u nekim organima Federacije proporcionalno zastupljeni, u drugim slučajevima Bošnjaci i Hrvati uživaju niz privilegija, kao i pravo veta.²²⁶ Ovakav poseban tretman ne bi izdržao ocjenu prema mjerilima kolektivne jednakosti (kao prvo), individualnog biračkog prava prema članu 3. Dodatnog protokola (u daljnjem tekstu i kao: DP) broj 1 uz EKLJP u vezi sa zabranom diskriminacije (kao drugo), te participacijske jednakosti prema članu 5. Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije kao treće (Aneks 1. uz Ustav BiH). Privilegovani tretman Bošnjaka i Hrvata nije neophodan radi njihove zaštite, te, stoga, u smislu navedenih konvencija, nije ni opravdan.²²⁷ Institucionalne sigurnosne klauzule (garanti), u svrhu raspodjele vlasti u konsenzusnoj demokratiji, doduše jesu legitimne, ali ne smiju potpuno da potisnu individualna prava na učešće u vlasti,²²⁸ što je u Ustavu FBiH donekle slučaj.²²⁹ Tako su povrijeđene i sama bit i efektivnost slobodnog izražavanja stanovništva prilikom izbora zakonodavca, a isto važi i za princip kolektivne jednakosti pošto Ustav FBiH navodnim etničkim „većinama“, koje su u stvarnosti parlamentarna manjina, daje pravo veta i tako ih dovodi u situaciju da mogu nametnuti svoje mišljenje u parlamentu.²³⁰

U svome izdvojenom mišljenju o odluci iz predmeta broj U 5/98-III sudija Danelius potpuno se slaže sa konačnom odlukom, mada alineju iz Preambule „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi“ ne smatra normativnom, a time je i ne priznaje kao mjerilo za ocjenjivanje. Međutim, osporene odredbe i on smatra neustavnim, jer krše zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH u vezi sa pravom na povratak iz člana II/5. Ustava BiH. Naime, pojam „konstitutivnog naroda“ u članu I.1

(1) Ustava FBiH nije dovoljno jasan i precizan a, osim toga, ima i određeno simboličko značenje i emocionalni naboj. Definicija Bošnjaka i Hrvata kao konstitutivnih naroda mogla bi, isto tako, izražavati posebnu ulogu oba ova naroda prilikom nastanka Federacije, ali i predstavu da je Federacija nastanjena, uglavnom, Hrvatima i Bošnjacima, što bi, prije svega, srpske izbjeglice iz Federacije moglo odvratiti od povratka.