2. Jedinstvo bez konsenzusa

Protivrječnost političkog jedinstva bez konsenzusa, koju je vrlo jasno uočio još Alefsen, očita je u bosanskohercegovačkoj poratnoj politici. Ona je rezultat kompromisa iznuđenog u Dejtonu; cijena za opstanak multietničke države, koja je bila neophodna, kako se ne bi legitimisalo etničko čišćenje, te kako ne bi bio poslan pogrešan signal područjima u regiji sa sličnom etno-političkom situacijom i Sovjetskom Savezu koji se raspadao.¹⁵ Velika prepreka za stabilizaciju zemlje je, dakle, nedostatak spremnosti na konsenzus. Grupe koje nisu sklone zajedničkoj državi stalnim odgađanjem i kočenjem procesa odlučivanja pokušavaju da dokažu da je takva država nefunkcionalna. U tome ih ohrabruju lakomislene izjave iz diplomatskih krugova o „uspostavljanju novih granica na Balkanu“. Pitanje novog uređenja srpska strana je nedavno ponovo stavila na dnevni red, uspostavljajući vezu između odluke o konačnom statusu Kosova i ostanka Republike Srpske (u daljnjem tekstu i kao: RS) u Bosni i Hercegovini.¹⁶ U tom kontekstu predloženi referendum u Republici Srpskoj prouzrokovao je značajne političke tenzije. Tamo gdje područja odgovornosti nisu odvojena u samom Ustavu – kao što je to slučaj između dvaju entiteta – bilo je pokušaja da se, izvan ustavnog okvira, ustanovi samostalno predstavljanje pojedinih etničkih grupa uspostavljanjem paralelnih institucija. Time su sve „nadetničke strukture“ na državnom, entitetskim i kantonalnom nivou dovedene u pitanje. Za razliku od zaraćenih strana poslije II svjetskog rata, kada je svaka zemlja imala priliku da se sama za sebe bavi obnovom, a tek sedam godina kasnije, tjerane razumom, dogovore o strateškoj saradnji u okviru Evropske zajednice za ugalj i čelik, bosanskohercegovačke zaraćene strane odmah su se našle zajedno na istom „brodu“, čije bi potonuće bilo prihvatljivo za čak dvije od njih tri.¹⁷ Kritičko savladavanje prošlosti, što je neophodno za zajedničku budućnost naroda, pokazalo se kao vrlo težak poduhvat, budući da mirovni sporazum nije imenovao gubitnike i krivce,¹⁸ pri čemu nijedna strana ne želi da pokaže da uviđa počinjenu nepravdu. Praktično posmatrano, jedini oblik savladavanja prošlosti u prvim godinama po okončanju konflikta bila je djelatnost Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.¹⁹ Od prije nekoliko godina vodeću ulogu u procesuiranju ratnih zločina u zemlji preuzeo je poseban Odjel za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine,²⁰ nakon što se domaći sudovi na nižim instancama u entitetima tom problematikom nisu bavili odlučno i dovoljno.²¹