D. Sumnje u legitimitet

Pojedinci negiraju legitimitet Ustavu BiH ne samo zbog njegove neobične geneze nego i zbog argumentacije da još uvijek važi Ustav RBiH iz 1974. u pročišćenoj verziji iz februara 1993. godine.⁶⁰ Ako strogo formalno posmatramo, do promjene starog ustava RBiH zaista nije ni došlo kako je to bilo predviđeno.⁶¹ Tačnija je tvrdnja da se Ustavom BiH „amandmanski zamjenjuje i stavlja van snage“ (član XII/1. Ustava BiH) Ustav RBiH, i to bez djelovanja nadležnih organa predviđenih u Ustavu RBiH i bez postupka predviđenog u Ustavu RBiH. Ostatak Skupštine RBiH, koji je preostao nakon odlaska poslanika bosanskih Srba, na sjednici od 30.11.1995. godine prihvatio je Dejtonski sporazum i u Ustavnom zakonu RBiH od 12.12.1995. godine⁶² proglasio Ustav BiH važećim uz uslov da Dejtonski sporazum bude „na zadovoljavajući način“ implementiran; u suprotnom, Ustav BiH treba proglasiti nevažećim i osigurati opstanak RBiH pod međunarodno priznatim imenom. Za ovaj akt nedostajala je većina koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna za promjenu ustava.⁶³ U svakom slučaju, oba entitetska parlamenta su naknadno odobrila Ustav BiH.⁶⁴ Osim formalnih slabosti, stavlja se prigovor da je zemlji dat novi ustav bez prethodne debate koja bi ga politički legitimisala i bez naknadnog odobrenja ili prihvatanja „ustavotvornih tijela nadležnih za to“.⁶⁵ Ustav BiH, tvrdi se, nije „izrastao iz unutrašnjih pravnih struktura“, te stoga ima „malo organske osnove u samoj Bosni“.⁶⁶

Osim toga, čula se i zamjerka da Ustav BiH, prema ustavnopravnim standardima, ne posjeduje „kvalitet ustava“, jer, kako se tvrdi, razara političko jedinstvo bosanskog državnog naroda (Staatsvolk), oduzima mu njegova ustavotvorna svojstva i podstiče dezintegraciju državne zajednice. Za razliku od Ustava RBiH, tvrdi se dalje, nisu više (apstraktni) građani države nosioci ustavotvorne vlasti, već su to etničke grupe. Etničkim grupama, kao ustavotvorcima, i njihovim predstavnicima u Dejtonu, nedostajao je demokratski legitimitet koji uobičajeno ima cijeli državni narod. Teritorijalna podjela legitimiše ratna „etnička čišćenja“. I, inače, Ustav se pokazao kao potpuno neprikladan za svoj glavni zadatak – stabilizaciju zemlje. Ustav BiH, stoga, nije „čvrsta osnova za pravno oblikovanje samoodržive, reproduktivne državne zajednice“, podstiče „nastanak političkih i etničkih konflikata“ i živi „od svojevoljnog haosa nacionalističkih ideja vodećih političkih snaga“.⁶⁷ Podjelom na dva vojno nezavisna entiteta, tvrdi se dalje, „priznati su“ i „legalizovani“ rezultati rata,⁶⁸ što ukazuje na problem prednosti kolektivnih prava nad individualnim. Cjelokupna organizacija države i javne vlasti, tvrdi se, ima nacionalistička obilježja, a ustavni akt nije ništa drugo do pakt između država, tako da Ustavu BiH nedostaju odlike ustava kao pravnog akta države.⁶⁹ Kao lajtmotiv, dalje se tvrdi, kroz Ustav se provlači spajanje etničkog sa političkim identitetom; na ovaj način država se dijeli na tri naroda, a time se podržava državna struktura koja se i dalje bazira na nacionalizmu, što nije u skladu sa idejom ljudskih prava kao individualnih prava.⁷⁰

Osim toga, tvrdi se da Ustav BiH ispunjava uslove za njegovo poništavanje, jer je nastao pod prijetnjom upotrebe sile⁷¹ i uz kršenje ius cogensa.⁷² Ova posljednja tvrdnja se iznosi, prije svega, zbog toga što je teritorijalna podjela zemlje naknadno legalizovala etničko čišćenje. Ipak se priznaje da je Ustav BiH, zbog njegovog priznavanja u praksi, važeći u međunarodnom pravu. Kršenje ustavnog prava, koje je bilo na snazi u momentu sklapanja sporazuma, te kršenje ius cogensa mogu biti opravdani teškom međunarodnopravnom situacijom u kojoj se RBiH nalazila u momentu potpisivanja sporazuma.⁷³ Neovisno o nedostacima prilikom nastanka, tvrdi se, Ustav BiH ipak je nedjelotvoran, privremeni pravni akt, jer se Ustav BiH u praksi pokazao potpuno nesposobnim da konsoliduje BiH kao subjekta međunarodnog prava; Ustav BiH je tako, tvrdi se dalje, „apsolutni neuspjeh eksperimentalnog donošenja ustava“.⁷⁴