3. Slabosti međunarodnog angažmana
Međunarodna zajednica, utjelovljena u institucionalnim akterima,22 u mješovitim organima (kao što su Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu), kao i u mnogobrojnim nevladinim organizacijama, uložila je u proces civilne implementacije veoma mnogo, što se ne može samo mjeriti novcem.23 Ipak, međunarodni akteri, čija su se polja djelovanja često preklapala i, nažalost, bila potpuno neusklađena i neharmonizovana, nisu nimalo olakšali proces implementacije. Razlog više za ovaj zaključak jeste činjenica da su se oni međusobno borili kako bi opravdali vlastitu prisutnost u zemlji.24
Međunarodna zajednica još od Petritscha pokušava da se povuče i da ukloni odlučivanje stranog faktora, na čije posljedice (zavisnost od stranih donatora, prebacivanje odgovornosti za „neugodne odluke“ na međunarodne organizacije, nedostatak demokratije itd.) je i ranije ukazivano.25 Kao prvo, bosanskohercegovački funkcioneri, pod motom vlasništva (ownership) na procesu implementacije mira, trebali su ponovo preuzeti odgovornost za upravljanje državom.26 Kasnije je ustanovljen Partnership forum radi unapređenja saradnje između Vijeća ministara, civilnog sektora i Visokog predstavnika.27 Pomoću streamlininga trebalo je djelovati protiv institucionalnog overkilla međunarodnih organizacija za pomoć,28 te, uopšteno, efikasnije i štedljivije oblikovati međunarodnu pomoć.29 Nakon privremenog recidiva u vidu vraćanja na praksu sa elementima stranog protektorata pod Ashdownom, koji je morao da započne velike reforme sa tri nacionalne stranke: Hrvatska demokratska zajednica (u daljnjem tekstu i kao: HDZ), Stranka demokratske akcije (u daljnjem tekstu i kao: SDA) i Srpska demokratska stranka (u daljnjem tekstu i kao: SDS), njegov nasljednik Christian Schwarz-Schilling bio je neuspješan pokušavajući da stavljanjem moratorija na Bonske ovlasti30 učini da domaći funkcioneri (ponovo) preuzmu odgovornost i da pokažu političku zrelost. Njegov nasljednik Miroslav Lajčák se našao pred delikatnim zadatkom da potvrdi autoritet svojih ovlaštenja u interesu stabilizovanja situacije a da ponovo ne postane promotor protekcionističke brige. Aktuelni Visoki predstavnik Valentin Inzko naslijedio je Lajčákove probleme. Dodatno, Inzko je dobio zadatak da država što prije ispuni dva uslova i pet ciljeva Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini iz februara 2008. godine kako bi se Ured Visokog predstavnika zatvorio, te kako bi se istovremeno definisali novi odnosi između Bosne i Hercegovine i Evropske unije.31
Footnotes
Pregled kod Winkelmann,2002, str. 6-13; O’Flaherty,1998, str. 75. i dalje.
Inglis,1998, str. 92. i dalje.
O’Flaherty,1998.
Vidi, naprimjer, izvještaje organizacije ESI, 1999, 2000, 2001. i 2002; Chandler,2000, str. 1. i dalje.
O ovoj promjeni strategije, kao i o pregledu svih aktivnosti Visokog predstavnika, vidi La Ferrara, 2000, str. 184-196. Uporedi i govor Visokog predstavnika pred Steering Board Ministerial Meetingod 22.9.1999, dostupno na Internet-stranici: <www.ohr. int/ohr-dept/presso/presssp/archive.asp> (OHR online medijska arhiva).
Saopštenje za štampu Visokog predstavnika od 19.7.2001. godine, OHR online- arhiva.
Marko,2001, str. 55-87 (77).
Vidi još i Nowak,1999.a, str. 44. i Nowak,2000, str. 61. i dalje.
Više o Bonskim ovlastima vidi i pod: „(a) Pravni akti Visokog predstavnika (Aneks 10. DMS)“, str. 724.
Više o tome vidi Report to the European Parliament bythe OHR and EU Special Representative for BiH, May – November 2008od 26.10.2009. godine, dostupan na engleskom jeziku na Internet-stranici: <http://www.ohr.int/other-doc/hr-reports/ default.asp?content_id=44152>.