1. Dvostruka tranzicija

Bosna i Hercegovina proživljava dvostruki proces tranzicije: s jedne strane, od rata ka trajnom miru kao postkonfliktno društvo a, sa druge strane, razvoj od umjerenog autoritarnog socijalizma ka slobodnoj demokratskoj državi i tržišnoj privredi.

Budući da je ratom bila zahvaćena cjelokupna teritorija Bosne i Hercegovine, te da su bile upletene i susjedne države, praktično gledano, kompletno bosanskohercegovačko stanovništvo je bilo žrtva. Osim mrtvih i ranjenih, u ratu je došlo do masovnih protjerivanja, veliki dijelovi zemlje su etnički „homogenisani“, što znači da je nastao rascjep inače funkcionalnog multietničkog društva. „Odliv mozgova“, koji je počeo još za vrijeme rata, nastavljen je i u narednim godinama zbog ekonomske besperspektivnosti, uprkos poboljšanju sigurnosne situacije. Privreda praktično nije funkcionisala. Vojska nezaposlenih, žrtave rata i penzioneri od tada do danas opterećuju državnu blagajnu. S obzirom na cilj da se uspostavi samoodrživa stabilnost zemlje, posebno ozbiljan problem predstavlja činjenica da, i pored, u Dejtonu – s punim pravom – zapečaćenog opstanka Bosne i Hercegovine kao multietničke države, i dalje postoje mogućnosti za stvaranje konflikta. Te prilike nacionalističke grupe u prošlosti su već iskoristile, a taj potencijalni konflikt je osvježen sjećanjima na traumatičan etnički sukob iz bliske prošlosti. Državi Bosni i Hercegovini, koja je u toku konflikta slabila, bile su potpuno oduzete legitimacija i institucije. Razlog za takvu poziciju bila je koncentracija državne moći na etnički determinisanim teritorijalnim jedinicama koja je nastala tokom rata. U državi koju veći dio njena dva od tri konstitutivna naroda ne žele zajedničke institucije jedva da su mogle funkcionisati.

Tranzicija u pravcu demokratije, zaštite ljudskih prava i tržišne privrede, zbog razornog rata, teško je provodiva i uslovljena je trima aspektima. Kao prvo, reforma razorene privrede je izazov per se. Kao drugo, neophodne mjere vrlo se teško provode u političkoj klimi punoj opstrukcija i neuviđavnosti. I, konačno, rat je učinio da veliki dio stanovništva, ali i krugovi odgovornih, ne uviđa činjenicu da tužno stanje u zemlji nije takvo samo zbog rata već da je uslovljeno i samim sistemom u zemlji. Nakon desetljeća nesvrstanosti i nepripadanja nijednom bloku, u kojima je jugoslovenski socijalizam velikodušno podržavao i Istok i Zapad, a prosječan građanin uživao određeni životni standard i privilegije kakve gotovo da i nisu postojale u zemljama Istočnog bloka, mnogi osjećaju nostalgiju za prijeratnim vremenom, te nisu u stanju da shvate pravi smisao reformi koje vode prema tržišnoj privredi. Autoritarne „strukture mišljenja“ i sistem sa nomenklaturom komunističke partije¹² su se još više učvrstili kroz višegodišnji konflikt, a nacionalističke stranke su ih prilagodile svojim ciljevima i kao takve ih instrumentovale. Posljedica toga jeste da su etnički kolektivni interesi potisnuli interes pojedinca, koji se, svakako, redovno nalazio poslije javnog interesa – na trećem mjestu. Alefsen¹³ u tom smislu opravdano primjećuje nedostatak podjele vlasti, jer policiju i pravosuđe karakteriše etnička lojalnost, tako da, recimo, ratne zločince ostavljaju nekažnjenim, a povratnike iz druge etničke grupe nezaštićenim. Nedostatak kulture poštivanja ljudskih prava i civilnog društva, kao i slabo izražen pluralizam u medijima, sa dugotrajnim političkim tenzijama u susjednim zemljama dodatno otežavaju promjene.¹⁴