(a) Tradicionalna teorija pluralizma

Tradicionalno oblikovanje društvenog pluralizma pogađa, prije svega, institucije koje su značajne za provođenje državne volje, to znači, političke partije i druge javnopravne organe kao što su udruženja, pisani i elektronski mediji itd. Osnova za to jeste pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koje mora biti nezavisno od države i koje se mora nalaziti na slobodnom tržištu mišljenja, jer ono na taj način gradi demokratsko mišljenje društva. Primjer za to predstavlja sudska praksa ustavnih sudova u SR Njemačkoj,¹⁴⁸ Španiji¹⁴⁹ i Francuskoj,¹⁵⁰ te posebno pitanja u vezi sa javnim finansiranjem političkih partija i njihovim obavezama prema unutarpartijskoj demokratiji.

U praksi ESLJP, takođe, naglašava se uska veza između slobode izražavanja i demokratije. Veza između ovih dviju kategorija posebno dolazi do izražaja u javnoj debati, koja ima poseban opšti interes i koja, ujedno, određuje samu srž ove slobode.¹⁵¹ Time se misli, prije svega, na čl. 10. i 11. EKLJP, ali i na član

3. DP broj 1 uz EKLJP, koji garantuje pravo na redovne slobodne izbore, koji, opet, treba da omoguće da volja naroda dođe do izražaja. Pri tome je važno da se pravo na izbore ne posmatra samo kao objektivne obaveze država članica Vijeća Evrope nego i kao – pod određenim uslovima – subjektivno utuživa prava na autentičnu parlamentarnu reprezentaciju.

Postavlja se pitanje koliko konstrukcija bosanskohercegovačke multietničke države odgovara tom konceptu? Moguću suprotnost između etničkih kvota i prava na individualno političko izražavanje mišljenja na izborima Ustavni sud BiH je već prepoznao u svojoj Odluci broj U 5/98 u kojoj je sâm sebi postavio pitanje u tom kontekstu:

„Međutim, do koje mjere mogu pojedinačna prava, posebno prava glasanja, biti narušena institucionalnim uređajima za zastupanje i učestvovanje grupa s ciljem dijeljenja vlasti?„ ¹⁵²

Prije svega, rješenje se nalazi u razlikovanju područja kojim su kvote potrebne od područja kojim nisu potrebne. U suprotnom, na kvote bi se moglo gledati kao na diskriminaciju.

Ipak, moglo bi se prigovoriti da razlikovanje ovih dviju kategorija nije uvijek jasno urađeno,¹⁵³ da nije uvijek jasno obrazloženo,¹⁵⁴ da su kvote do sada potiskivale izgradnju političkog mišljenja političkih partija, ili da bosanskohercegovačka kombinacija etničkih kvota i teritorijalne podjele ne predstavlja idealno rješenje, jer ona, bez sumnje, kao posljedicu ima diskriminaciju pripadnika konstitutivnih naroda prema mjestu življenja i pripadnika „ostalih“, znači „istinskih“ manjina.¹⁵⁵ U više svojih izvještaja Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (u daljnjem tekstu i kao: Venecijanska komisija), je istakla ovaj problem i naglasila da je neophodno da se razmisli o bosanskohercegovačkom izbornom sistemu, te u vezi s tim posebno naglasila:¹⁵⁶

„Etnička reprezentacija i privilegije konstitutivnih naroda, znači, Bošnjaka, Hrvata i Srba, koje postoje u vezi sa sastavom parlamentarnih institucija i egzekutive, kao i u postupcima donošenja odluka, imaju kao posljedicu dvostruko isključivanje. Prije svega svih Srba koji žive na području Federacije Bosne i Hercegovine i Hrvata i Bošnjaka koji žive na području Republike Srpske, jer im nije dopušteno da se kandiduju na izborima za mjesto u Predsjedništvu. Dalje, svim pripadnicima ‘ostalih’, koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda, oduzeto je pasivno pravo izbora u oba navedena organa. Tako, snagom Ustava i izbornog zakona, nijedna osoba koja je pripadnik jedne od 23 pravno priznate nacionalne manjine, nijedna osoba iz miješanog braka, koja se ne izjašnjava izričito kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin, niti bilo koja osoba koja se, zbog bilo kojeg drugog razloga, ne želi izjasniti ne mogu biti kandidat za oba navedena organa.“

Zaista bi bilo moguće da se ustavno i zakonsko pravo tako oblikuju da se zadrže odredbe o kvotama konstitutivnih naroda radi očuvanja njihove ravnopravnosti, ali da se „ostali“ uzmu u obzir i da se odustane od teritorijalnog povezivanja kandidata sa izbornim jedinicama.