(a) Strukture multietničke demokratske državne vlasti u Bosni i Hercegovini

Kolektivna jednakost triju konstitutivnih naroda, kao i pravo veta ovih naroda, koje se koristi u slučaju u kojem je upitan njihov vitalni nacionalni interes, predstavljaju jedan od osnovnih elemenata strukture multietničke demokratske državne vlasti.

U veoma bitnoj odluci Ustavnog suda BiH broj U 5/98-III kolektivna jednakost triju konstitutivnih naroda je izvedena iz kombinacije 10. i 3. alineje Preambule Ustava BiH, kao i iz čl. I/2. i II/4. Ustava BiH. Pri tome 3. alineja Preambule Ustava BiH se dovodi u vezi sa cijelim Ustavom BiH, posebno sa njegovom etničkom strukturom, pri čemu se koristi izraz „demokratska, multietnička država“. Ustavni sud BiH oblikuje ustavnopravnu jednakost triju naroda kao konkretan i funkcionalan pojam.¹³³

Ustavnopravna jednakost triju naroda sadrži kolektivna prava, koja nisu teritorijalno ograničena, ona važe u oba entiteta na jednak način,¹³⁴ bez obzira na to da li navedeni narodi u jednom entitetu predstavljaju de facto manjinu ili većinu. Kolektivna prava odnose se, dalje, na zajedničko učešće i uticaj na državne institucije, što dolazi do izražaja putem kvote, koja je propisana samim Ustavom BiH. Kvote imaju uticaj na izborno pravo, ali i na proces donošenja odluka u državnim institucijama. Pravo veta konstitutivnih naroda je usko povezano sa ustavnopravnim institutom vitalnog interesa na koji se narodi pozivaju. Međutim, on se priznaje samo onda ukoliko je narušena ravnopravnost konstitutivnih naroda.

Prema stavu Ustavnog suda BiH, pravo institucionalnog predstavljanja i učestvovanja u državnim organima vlasti, u principu, važi samo za one institucije i postupke za koje je sâm Ustav BiH to izričito propisao.¹³⁵ Štaviše, te odredbe moraju se usko, tj. restriktivno tumačiti, jer su, u protivnom, suprotne principu zabrane diskriminacije. Uzimajući u obzir da je ovaj princip striktno naglašen u odlukama Ustavnog suda BiH br. U 5/98-III (ravnopravnost konstitutivnih naroda), U 7/05 (učešće konstitutivnih naroda u gradskim vijećima Istočnog Sarajeva i Banje Luke) i U 10/05 (Javni radio-televizijski sistem), stvara se određena tenzija u odnosu na obrazloženja iz odluka br. U 4/05 (učešće Srba u Gradskom vijeću Grada Sarajeva), takođe,¹³⁶ u širem smislu riječi, U 44/01 (imena gradova), U 4/04 (simboli) i U 8/04 (jezici u visokom školstvu). Naime, u Odluci broj U 4/05 Ustavni sud BiH je potvrdio da je Statut Grada Sarajeva neustavan, jer Srbima nisu dati jednak tretman i položaj kao drugim konstitutivnim narodima. U Odluci broj U 7/05 Ustavni sud BiH je odlučio da, s ustavnopravnog gledišta, nije nužno da se u gradskim statutima Istočnog Sarajeva i Banje Luke predvidi postojanje posebnih privilegovanih položaja pripadnika konstitutivnih naroda. Posebno, ne može se zaključiti da Ustav BiH predviđa opšti institucionalni model koji se može prenijeti na nivo entitetâ.¹³⁷ Ova protivrječnost može se riješiti ukoliko se uzme u obzir da Statut Grada Sarajeva izričito daje privilegovani položaj Bošnjacima i Hrvatima, tako da su Srbi diskriminisani, što se u slučajevima Istočnog Sarajeva i Banje Luke ne može tvrditi.

Prema tome, strukture multietničke demokratske države pokazuju da postoji određeni kompromis koji treba da spriječi kako totalnu asimilaciju narodâ, tj. etničkih zajednica, tako i njihovo striktno razdvajanje.¹³⁸ Teritorijalna podjela ne smije da služi kao instrument za etničko razdvajanje, ona mora doprinositi međusobnom etničkom suživotu i miru, integraciji u državi i društvu. Tako, predstavnici triju konstitutivnih naroda koje biraju određene izborne jedinice ne tretiraju se kao „etnički“ predstavnici, jer predstavljaju sve građane koji žive na teritoriji te jedinice.¹³⁹ U skladu s tim, etničko učešće se ne smije pretvoriti u etničku dominaciju. To znači da apsolutno ili neograničeno pravo veta ne smije da bude priznato.¹⁴⁰