(a) Pregled odluka Doma

Ako zanemarimo za trenutak prijateljsko rješavanje sporova,³⁷⁰¹ koje u praksi gotovo da nije imalo nikakvu ulogu,³⁷⁰² može se reći da je DLJP mogao odvojeno da odlučuje o dopustivosti neke prijave³⁷⁰³ i u nastavku postupka o meritumu (on the merits), ili je mogao istovremeno da odlučuje i o dopustivosti i o meritumu prijave. Zbog ekonomičnosti vođenja postupka, Dom je ubrzo prešao na praksu da u jednoj odluci odlučuje i o dopustivosti i o meritumu.³⁷⁰⁴ Ako bi već došao u fazu odlučivanja u meritumu, Dom je prvo, prema članu XI1.a) Aneksa 6, odlučivao o tome da li je navodna žrtva na osnovan način dokazala kršenje obaveza iz Aneksa 6. u navedenom činjeničnom stanju. Nakon toga, Dom je utvrđivao da li je i ko je prekršio obaveze iz Sporazuma o ljudskim pravima. U slučaju da je povreda utvrđena, Dom je, u skladu sa članom XI1.b) Aneksa 6, mogao izdati različite naloge tuženoj strani (tzv. remedies), koji su i prema vrsti i prema djelovanju nadilazili strazburški pandan just satisfaction.³⁷⁰⁵ Ovakve naloge Dom je povezivao sa obavezom izvještavanja. U određenom roku tužena strana je morala izvijestiti Dom o preduzetim mjerama i fazi provođenja odluke Doma.³⁷⁰⁶ Ako državni organi duže vrijeme ne bi proveli sudsku odluku, Dom bi tuženoj strani naložio da preduzme djelotvorne mjere za izvršenje.³⁷⁰⁷ Dom je, takođe, informisao OHR o propustu stranke.³⁷⁰⁸ Upravo nakon donošenja vodećih odluka, za koje se Dom nadao da će imati opšte djelovanje i uticati na druge slične ili iste predmete, Dom je predmete sa sličnim sadržajem, prema članu VIII3. Aneksa 6, mogao prekinuti, te kasnije nastaviti da radi na njima, ukoliko se pokaže da je to neophodno. U praksi Dom nije koristio mogućnost formalne odluke o prekidu postupka, a slučajeve koji su bili predodređeni za tako nešto Dom je, zbog ekonomičnosti vođenja postupka, prekidao tako što bi drugim prijavama (privremeno) davao prednost.

Prema članu VIII3. Aneksa 6, Dom je mogao obustaviti razmatranje neke prijave, odbaciti je ili je brisati iz registra predmeta (tzv. strike out) zbog toga

(a) što podnositelj namjerava odustati od žalbe, (b) što je stvar već riješena ili (c) što iz bilo kojeg drugog razloga koji utvrdi Dom više nije opravdano nastaviti razmatranje prijave pod uslovom da je takav rezultat u skladu s poštivanjem ljudskih prava. Zbog rapidnog rasta broja predmeta, od 2002. godine Dom je sve više koristio tu mogućnost, te je do kraja svog mandata donio 1.000 takvih odluka.³⁷⁰⁹ Odluke o brisanju (strike out) posebno često je donosio u slučajevima u kojima je povučena prijava, te ako podnosilac prijave ne bi odgovarao na ponovljene dopise Doma (pretpostavka da više ne postoji interes za nastavljanje postupka). U brojnim sporovima nastalim zbog opiranja državnih organa da izbjeglicama i raseljenim licima vrate njihove prijeratne stanove, Dom je tokom godina izmijenio svoju sudsku praksu zavisno od toga li je u toku postupka pred Domom podnosilac prijave ostvario povrat stana. Na početku svoga rada, iako je imovina vraćena, Dom je donosio odluke u meritumu u kojima je podnosiocima prijave dodjeljivao odštetu zbog odugovlačenja postupka povrata i zbog pretrpljene nematerijalne štete.³⁷¹⁰ Kasnije je prešao na praksu da je u slučajevima u kojima je podnosilac prijave došao u posjed imovine, a ipak je i dalje želio odštetu, donosio tzv. odluke strike out. Mjerodavno i odlučujuće za ovu promjenu jurisprudencije bila je – bazirajući se na ovlaštenju Doma iz člana VIII2.e) Aneksa 6. da odredi prioritete – mogućnost Doma da odvagne između interesa pojedinih podnosilaca, s jedne strane, i opšteg interesa, sa druge strane. Dom je, doduše, priznao da bi u pojedinačnim slučajevima moglo doći do nepravednog tretmana pojedinih podnosilaca prijava. Ipak, Dom je odlučio da se više posveti brojnim drugim i drugačijim slučajevima, pa je ove prethodne „žrtvovao“ da bi ostvario taj cilj. Razlog za ovu promjenu je, između ostalog, bilo i to što je tokom godina zakonodavstvo za ovu oblast korigovano. Osim toga, i državni organi su sve češće izvršavali odluke CRPC-a u kojima je prijeratno vlasništvo, tj. prijeratni posjed podnosilaca prijava utvrđivan na obavezujući način. Dom je počeo da se bavi aspektima kao što su bona ili mala fide podnosioca prijave, vrijeme čekanja do povrata u posjed, ili ostale posebne situacije nepravednog tretmana kao što su zlostavljanje podnosioca prijave, nasilno istjerivanje, životni uslovi podnosioca prijave do momenta povrata imovine u posjed, ili dokazano djelovanje pravnih lijekova u određenom mjestu življenja. Ovdje je Dom zastupao stav da ovo djelovanje izaziva sumnju posebno u situacijama kada je povrat posjeda uslijedio nakon intervencije Visokog predstavnika, OSCE-a, IPTF-a ili UNHCR-a ili neke druge međunarodne organizacije. I, konačno, prema stanovištu Doma, za ukupan proces povratka bila je bitna i saradnja pojedinih državnih organa. Osim toga, Dom je smatrao da je ovakvo postupanje u skladu sa ciljevima zaštite ljudskih prava. Dakle, u obzir je trebalo uzimati ne samo konkretan pojedinačan slučaj već i generalnu obavezu Doma da podrži potpisnice Aneksa 6. u njihovim nastojanjima da osiguraju najviši nivo zaštite ljudskih prava prema međunarodnim standardima.³⁷¹¹

Odluke o neprihvatljivosti, odbacivanju i odbijanju, prema članu VIII2. ili 3. Aneksa 6, mogle su biti osporavane pod vrlo strogim pretpostavkama iz člana X2. Aneksa 6. u vezi sa Pravilima Doma broj 63. i 64, i to u plenarnom sazivu, koji bi, uzimajući u obzir preporuku vijeća koje odlučuje, prvo odlučivao o dopustivosti zahtjeva za reviziju (decision on request for review). U slučaju prihvatanja donosila se odluka o preispitivanju (decision on review), što se u praksi, ipak, relativno rijetko događalo.³⁷¹²