b. Obaveza podnošenja zahtjeva

Iz člana VI/3.c) Ustava BiH ne može se jednostavno protumačiti da li, osim ovlaštenja za podnošenje zahtjeva, redovni sudovi imaju i obavezu podnošenja. U početku Ustavni sud BiH je zastupao stanovište da državni organi, a time i sudovi, zbog supremacije Ustava BiH, treba da obično pozitivno pravo, koje je prema njihovom mišljenju neustavno, jednostavno zanemare, te da se direktno pozovu na Ustav BiH i presude o predmetu. Na taj način sudovi bi štitili zakonitost, što je jedna od njihovih glavnih funkcija i obaveza u skladu sa principom pravne države. Osim toga, prema stanovištu Ustavnog suda BiH, sudovi su obavezni da u slučaju da postoji sumnja u ustavnost zakona koji treba primijeniti u konkretnom slučaju, pokrenu postupak konkretne/incidentalne kontrole ustavnosti prema članu VI/3.c) Ustava BiH.³⁵⁵⁴

Ovo stanovište Sud je kasnije korigovao.³⁵⁵⁵ Ustavni sud BiH, naime, i dalje zastupa stav da redovni sudovi, zbog normativno-hijerarhijske supremacije Ustava BiH, ne treba da primjenjuju protivustavno obično pravo. Međutim, redovni sud mora spornu normu sâm podvrgnuti preispitivanju. Ukoliko, nakon analize, sud zaključi da je norma u skladu sa Ustavom, primijenit će je u konkretnom slučaju. Ako, međutim, dođe do zaključka da je navedena norma protivustavna, onda je ne može jednostavno zanemariti, pozivajući se na Ustav, već pitanje o ustavnosti mora proslijediti Ustavnom sudu BiH na odlučivanje, u skladu sa članom VI/3.c) Ustava BiH.³⁵⁵⁶

Za to vrijeme – mada se Ustavni sud BiH o tome jasno ne izjašnjava – postupak pred nižim sudom bi trebalo da bude prekinut do odluke Ustavnog suda BiH. Dakle, ostaje nejasno da li redovni sud normu običnog zakona, koju smatra protivustavnom, smije jednostavno zanemariti i odlučiti o predmetu direktno na osnovu Ustava BiH, a da to isto pitanje ustavnosti norme ne proslijedi Ustavnom sudu BiH. Jasna regulativa, kao što je član 100. njemačkog Osnovnog zakona (ustava), u Ustavu BiH ne postoji. Član 100. njemačkog Osnovnog zakona reguliše tzv. ustavni monopol u korist njemačkog Saveznog ustavnog suda. Svrha i smisao te norme jesu u tome da se Saveznom ustavnom sudu obezbijedi posljednja riječ prilikom tumačenja teksta ustava. Protivrječna tumačenja ustavnog teksta neophodno je izbjeći radi pravnog jedinstva i pravne sigurnosti, a niži sudovi ne smiju dobiti mogućnost da se postave iznad volje zakonodavca.³⁵⁵⁷

Budući da slična norma u BiH ne postoji, rješenje je potrebno naći u postojećem ustavnom okviru. Supremacija Ustava [član III/3.b) prva rečenica Ustava BiH] i princip pravne sigurnosti (kao dio principa pravne države prema članu I/2. Ustava BiH) ovdje su odlučujući argumenti pri interpretaciji, tj. tumačenju. U konkretnim sudskim predmetima, u kojima se presuđuje o pravima i slobodama zagarantovanim EKLJP, djelomično se zastupa stav da redovni sudovi, zbog tzv. direktne primjenjivosti EKLJP, mogu uvijek direktno na osnovu EKLJP presuditi o predmetu čak i uz incidentalno stavljanje van snage običnog domaćeg prava koje je u suprotnosti sa tom konvencijom. Štaviše, oni nisu obavezni da prosljeđuju Ustavnom sudu BiH pitanje o usklađenosti norme običnog prava sa EKLJP, dakle, ne treba da čekaju na odluku Ustavnog suda BiH. U suprotnom je ova „direktna primjenjivost“ EKLJP beznačajna, tj. postavlja se pitanje njene svrsishodnosti.

Ovakav zaključak, međutim, ne može se direktno izvesti iz obaveze direktne primjene EKLJP koja je nametnuta Ustavom BiH. Direktna primjenjivost prava i sloboda iz EKLJP, prema članu II/2. Ustava BiH, znači: da bi se primjenjivala ova ljudska prava i slobode u BiH, nije neophodna bilo kakva pravna osnova zakonodavca, kao što je to slučaj sa ostalim konvencijama iz međunarodnog prava. Prema tome, prava iz EKLJP sudovi moraju uzimati u obzir prilikom odlučivanja. Takođe, moraju i ispitati da li je norma, čijom primjenom će biti donesena odluka o sporu, zaista u skladu sa EKLJP.

Drugo je pitanje da li sudovi obično pravo za koje smatraju da je suprotno Konvenciji mogu jednostavno da ne primijene, a da prije toga pitanje ustavnosti ne proslijede Ustavnom sudu BiH na odlučivanje. Ako bi ovo važilo za EKLJP, moralo bi važiti i za sve ostale ustavne norme. Jer, Ustav BiH je neposredno primjenjiv na cijeloj teritoriji države, a time i na teritoriji entitetâ. Ustav BiH potiskuje niže norme koje su suprotne njemu [član III/3.b), prva rečenica Ustava BiH]. Djelotvornost Ustava BiH i ustavnih prava i sloboda iz samog kataloga Ustava BiH, EKLJP ili međunarodnih sporazuma iz Aneksa I uz Ustav BiH ne zavisi od toga da li niži sudovi treba da sačekaju odluku Ustavnog suda BiH. Drugim riječima, prekidanje postupka pred redovnim sudom do donošenja meritorne odluke USBiH o ustavnosti nema neposredni značaj za djelotvornost samog Ustava BiH. Djelotvornost, uopšteno, zavisi od toga da li se poštuje višerangirano pravo, što u nekom spornom slučaju, na kraju, može dovesti i do toga da neka norma nakon prekidanja postupka i prosljeđivanja pitanja Ustavnom sudu BiH ne bude primijenjena. Doduše, u nekim slučajevima postoji hitnost. U tim slučajevima oštećena osoba može zatražiti pomoć u vidu privremenih mjera, eventualno i pred Ustavnim sudom BiH.

Tačno jeste da bi zaštita ljudskih prava u konkretnom, pojedinačnom slučaju bila djelotvornija ili barem brža ako bi nižestepeni sudovi obično pravo, koje je protivustavno ili koje nije u skladu sa EKLJP, jednostavno zaobišli, ne čekajući odluku Ustavnog suda BiH. Međutim, takvo tumačenje zbog brojnih razloga izaziva nedoumice: s jedne strane, u slučajevima u kojima bi Ustavni sud BiH u proslijeđenim predmetima pronašao da je sporna norma u skladu sa EKLJP bile bi stvorene procesne situacije koje bi teško bilo korigovati. Pravosnažne presude mogle bi biti korigovane samo ponavljanjem postupka. S druge strane, niži sudovi mogli bi doći u iskušenje da sporno pitanje uopšte ne proslijede Ustavnom sudu BiH. Naime, oni bi, nezavisno od odluke Ustavnog suda, mogli okončati postupak poštujući i direktno primjenjujući EKLJP. To bi, opet, imalo neželjenu nuspojavu: norma koja nije u skladu sa EKLJP ostala bi na snazi za druge slučajeve. Samo obezbjeđenjem ustavnog monopola za USBiH moguće je spriječiti različita, pa i oprečna tumačenja iste norme, te na taj način osigurati pravno jedinstvo i pravnu sigurnost. Aspekt pravnog jedinstva upravo u BiH ima veliki značaj, budući da u pravosuđu, osim Ustavnog suda BiH, ne postoji najviša državna pravosudna reviziona instanca koja bi se brinula o jedinstvenoj primjeni istih normi u entitetima.

Zbog svih navedenih razloga, rješenje koje je USBiH naznačio u predmetu broj U 106/03 nije ubjedljivo, budući da se u njemu predlažu različiti načini postupanja, u zavisnosti od toga da li sporna norma krši Ustav BiH ili EKLJP. Ustav BiH nije ni manje ni više direktno primjenjiv u BiH nego ljudska prava i slobode iz EKLJP. Predloženo mišljenje počiva na pogrešnom shvatanju pojma „direktna primjenjivost“. Direktnost primjenjivosti mora se shvatiti u sadejstvu međunarodnog prava (EKLJP) i ustavnog prava. Da bi se primjenjivala EKLJP, nije neophodan nikakav akt o primjeni, niti naredba u domaćem pravnom poretku.

Sudovi su, stoga, dužni da u svakom pojedinačnom slučaju preispitaju da li je sporna norma u skladu sa ljudskim pravima i slobodama iz EKLJP, ali i da li je u skladu sa ostatkom ustavnog prava. Ukoliko nakon ispitivanja bude usvojen stav da to nije slučaj, onda su sudovi obavezni da prekinu postupak koji vode i da sporno pitanje o usklađenosti norme sa EKLJP proslijede Ustavnom sudu.

Nakon odluke o tome, postupak pred nižestepenim sudom se nastavlja uz poštivanje pravnog stanovišta Ustavnog suda BiH.