ii. Odgovornost za kršenje prava

Pitanje odgovornosti u slučajevima kada međunarodni organi krše obavezujuće pravne norme vrlo je komplikovano. U ovim slučajevima Dom za ljudska prava, sa svojim specifičnim mandatom iz Aneksa 6. DMS, bio je, uglavnom, suzdržan, te je uvijek tačno preispitivao da li se djelatnost međunarodnih aktera može pripisati nekoj od strana potpisnica iz Aneksa 6. DMS. Samo u slučaju afirmativnog odgovora na to pitanje DLJP je preuzimao nadležnost. Mogućnost pripisivanja te odgovornosti Dom je redovno negirao, ukazujući na međunarodnopravnu osnovu ovlaštenja međunarodnih aktera, jer oni ne djeluju ni kao njihovi zastupnici, ni na osnovu toga što su se strane potpisnice odrekle tih ovlaštenja. Oslanjajući se na sudsku praksu Ustavnog suda BiH, Dom je u konačnici potvrdio odgovornost samo tamo gdje su strane potpisnice Aneksa 6. imale mogućnost da izvrše utjecaj na međunarodne aktere, ali su to propustile da učine. Primjer za to je, recimo, slučaj zakona koji je nametnuo OHR, a koji je u suprotnosti sa EKLJP, te koji su domaći organi mogli izmijeniti. I u slučaju povratnog prenosa nadležnosti, koje su izvorno bile izvan područja odgovornosti domaćih organa (izbori prema Aneksu 3. i imovina prema Aneksu 7), Dom, odnosno KLJP pri USBiH je te nadležnosti konsekventno shvatala kao (od određenog momenta) stečenu, tj. preuzetu odgovornost domaćih institucija. Ali, u slučajevima koji se tiču IPTF-a i SFOR-a Dom za ljudska prava je ostao potpuno neodlučan. U vezi sa IPTF-om, Dom je u početku negirao svaku odgovornost domaćih organa, ali je pred kraj svog mandata proglasio dopustivom prijavu jednog od decertifikovanih policajaca. KLJP pri USBiH, koja je trebalo da odluči o meritumu tog slučaja, načinila je korak unazad i zanijekala svaku odgovornost Federacije za djelovanje IPTF-a. S obzirom na ozbiljna kršenja ljudskih prava od SFOR-a u slučaju Fijuljanin, Dom je prvobitno pokazivao namjeru da se odmakne od svoje jasne prakse prema kojoj je negirana svaka odgovornost potpisnica Aneksa 6. DMS, te je od države zatražio da se privremenom mjerom kod SFOR-a založi za oslobađanje podnosioca prijave. Nakon puštanja na slobodu podnosioca odluka o meritumu nije ni bila potrebna.

Početna pozicija Ustavnog suda BiH je bila drugačija. Sud se nije pitao da li su domaći organi odgovorni za akte međunarodne intervencije, već se upitao da li je on sâm uopšte nadležan da preispituje takve akte. Tako je Ustavni sud BiH prvo počeo pažljivo ukazivati na formulu o „funkcionalnom dualizmu“ (formulu o djelovanju međunarodnih aktera koji u određenim situacijama zamjenjuju domaće organe) i time implicitno konstatovati da su domaći akteri odgovorni i za domaće zakone čak i ako ih nametne Visoki predstavnik svojim dekretom djelujući u ime domaćih organa. Što se tiče ostalih organa iz DMS koji su nadležni za izbore (Aneks 3), povrat imovine (Aneks 7) i ljudska prava i slobode (Aneks 6), Ustavni sud BiH je odgovorio odrečno na pitanje o tome da li on sâm ima ovlaštenja da ih preispituje i to zbog sistemskog i teleološkog paralelizma aneksâ DMS. Pitanje odgovornosti domaćih organa, nezavisno od ovlaštenja za kontrolu, tj. preispitivanje, uopšte nije tematizovano. Ovo pitanje je – što je vrlo zanimljivo – problematizovano tek nakon što se Dom za ljudska prava stopio sa Ustavnim sudom BiH u personalnom smislu, te kad je Ustavni sud BiH, takođe, počeo da pravi razliku između pitanja odgovornosti za povrede ljudskih prava od međunarodnih aktera, s jedne strane, i pitanja nadležnosti domaćih organa za preispitivanje takvih akata, s druge strane. Ovdje se Ustavni sud BiH odjednom okrenuo u pravcu zaštite ljudskih prava. Oslobođen okova vlastite nadležnosti, a radi pružanja maksimalne zaštite ustavnih prava i sloboda, Ustavni sud BiH je utvrdio da bez obzira na posebna ovlaštenja i bez obzira na međunarodno pravo na kojem se ovlaštenja temelje, pojedinac ne smije ostati nezaštićen. Za to su odgovorni i domaći organi, koji su ranije odbacivali svaku odgovornost. Ustavni sud BiH je ustvrdio da je nebitno to što domaći organi ne ispituju djelovanje međunarodnih aktera, te što ne mogu spriječiti ponašanje koje nije u skladu sa obaveznim pravnim normama. Ukoliko bi država pasivno posmatrala kako OHR ili SFOR krše prava njenih građana, onda bi i sama država, u najmanju ruku, bila suodgovorna za kršenja. Na osnovu pozitivnih obaveza da zaštiti ustavna prava i obaveze, koje, bez sumnje, konkurišu međunarodnopravnim obavezama iz Aneksa 1-A i Aneksa 10, ali ih ne potiskuju, država mora preduzeti sve neophodne i dozvoljene korake kako bi osigurala zaštitu pojedinca. U suprotnom, i država je odgovorna zbog nečinjenja, ustvrdio je, dalje, Sud. Čak i ako se mogućnosti u tom smislu u praksi ograniče na istrage, podršku oštećenim, obraćanje i pisanje nadležnim organima međunarodnog prava i na ostale vrste diplomatskih aktivnosti, ipak se one nerijetko pokažu kao djelotvorne, zaključio je Ustavni sud BiH.