i. Stanovište Doma za ljudska prava

Dom za ljudska prava morao se očitovati i u vezi sa prijavama na pravne akte SFOR-a. U predmetnim slučajevima radilo se kako o privatnopravnim sporovima pokrenutim zbog štete koju je SFOR prouzrokovao³⁵⁰¹ ili smetanja posjeda,³⁵⁰² tako i o lišavanju slobode i višemjesečnom držanju u pritvoru osobe za koju se smatralo da je terorista.³⁵⁰³

Dom se vrlo rano izjasnio kao nenadležan za postupanje povodom ovih predmeta, jer SFOR nije jedna od ugovornih strana koju je moguće tužiti kako je to predviđeno u Aneksu 6.³⁵⁰⁴ Ovaj stav Dom je kasnije samo potvrdio. Ako SFOR koristi zemljište apelanata za vojne vježbe, i to čini neposredno na osnovu člana VI Aneksa 1-A DMS,³⁵⁰⁵ bez posebne dozvole ovlaštenog lica ili neke druge vrste njegovog učešća, onda se aktivnosti SFOR-a ne mogu pripisati onome protiv koga je žalba podnesena (u konkretnom slučaju Federaciji).³⁵⁰⁶

Naznake korekcije ovakve prakse Doma moguće je prepoznati u slučaju Fijuljanin (CH/02/12499). Američke trupe SFOR-a su lišile slobode apelanta pod sumnjom da je planirao napad na jednu od vojnih baza. Bez ikakve sudske intervencije, te bez pokretanja krivičnog postupka, apelant je skoro tri mjeseca zadržan u pritvoru američkih trupa. Tek nakon protesta organizacije Amnesty International apelantu je dozvoljeno da ograničeno kontaktira sa advokatom. Dom je donio privremenu mjeru u kojoj je zatražio od BiH i Federacije da od SFOR-a formalno zatraže da apelanta preda nadležnim organima Federacije.³⁵⁰⁷ Takav zahtjev, tj. molbu Predsjedništva BiH, SFOR je prvo odbio sa obrazloženjem da istraga još uvijek traje. Dvije sedmice kasnije SFOR je apelanta izručio vlastima Federacije. Uprkos nezadovoljstvu SFOR-a i istrazi koja je nastavljena, vlasti Federacije su ga odmah pustile na slobodu.³⁵⁰⁸

U vezi sa meritumom ovog predmeta, dio prijave koji se odnosio na hapšenje SFOR-a Dom je proglasio riješenim.³⁵⁰⁹ Istovremeno, Dom je primijetio da se u ovom predmetu, u osnovi, radi o pitanju da li, prema pozitivnim obavezama zaštite koje su preuzele potpisnice Aneksa 6. DMS, potpisnice moraju da preduzmu mjere kako bi zaštitile prava podnosioca prijave čak i za vrijeme dok se on nalazi u pritvoru SFOR-a. Budući da je jedna od strana ugovornica ispunila obavezu iz privremene mjere, te formalnom molbom upućenom SFOR-u izdejstvovala da se podnosilac prijave preda vlastima Federacije, Dom je zaključio da je glavna tačka prijave već riješena.

Ovakva sudska praksa u konačnici predstavlja politički kompromis između poštivanja propisa o vlastitoj nadležnosti, s jedne, i neophodnosti da se interveniše u slučaju eklatantnog kršenja materijalnih prava iz Aneksa 6, sa druge strane. SFOR ne podliježe obavezama iz Aneksa 6. DMS. Mjere koje SFOR može preduzeti smještene su isključivo u pravni okvir Aneksa 1-A DMS, odnosno one su izvan ustavnog okvira i izvan okvira Aneksa 6. DMS. Pri tome, prema Aneksu 1-A, SFOR ima značajna ovlaštenja koja su dodatno ojačana i važećim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN, u skladu sa Poglavljem VII Povelje UN. Takva posebna uloga SFOR-a nije dozvoljavala Domu za ljudska prava da pozove na odgovornost potpisnice iz Aneksa 6. DMS zbog aktivnosti SFOR-a, pogotovo imajući u vidu sudsku praksu Doma u vezi sa sličnim pitanjima iz ostalih aneksâ DMS. Ipak, Dom nije mogao pasivno posmatrati situaciju u kojoj je apelant praktično kidnapovan na teritoriji Bosne i Hercegovine, te mjesecima držan u pritvoru „izvan dosega“ pravne države, te u kojoj su bile prekršene sve domaće pravne regule. Istovremeno se, donekle i s pravom, može ustvrditi da je SFOR djelovao zakonito, u skladu sa standardima koji se na njega primjenjuju. Objašnjenje za ovu prividnu protivrječnost je činjenica da su u BiH bili paralelno na snazi standardi iz oblasti ljudskih prava prema Ustavu BiH i Aneksu 6, koji se primjenjuju nezavisno od stvarnih okolnosti u zemlji, te ratni propisi iz Aneksa 1-A koji su važili za „krizne periode“. Suverenitet Bosne i Hercegovine i odgovornost države su ograničeni u funkcionalnom i teritorijalnom smislu Aneksom 1-A. Pojedinci koji su, zbog djelatnosti SFOR-a, upali u praznine koje su izvan dosega suvereniteta države nemaju onda ni pravo na zaštitu domaćih institucija. Ovo je važilo i za vlasnike zemljišta u slučaju Hajder et al., kao i za slučaj Fijuljanin koji je bio u bazi Eagle trupa SFOR-a.

Stoga, donošenje privremene mjere u slučaju Fijuljanin i ne treba shvatiti kao da je Dom pozvao na odgovornost Bosnu i Hercegovinu ili Federaciju za aktivnosti SFOR-a. Ova mjera više predstavlja neku vrstu zahtjeva državi da se SFOR-u uputi politički apel. Pravnu osnovu za formalno djelovanje države u ovom slučaju Dom nije mogao izvesti iz Aneksa 6. Ako već potpisnice iz Aneksa 6. DMS nije moguće pozvati na odgovornost zbog aktivnosti SFOR-a, onda one nemaju ni obavezu da utječu na njihovu aktivnost. Ovakav postupak Doma bio je predmet žestokih internih diskusija, ali je u konačnici postigao željeno djelovanje.