iii. Komentar

Može se primijetiti da je u jurisprudenciji oba suda napravljen rez, tj. dva kolosijeka: prije i nakon institucionalnog prenošenja Aneksa 7. DMS u domaći okvir. Prije toga, oba suda su se smatrala nenadležnim za preispitivanje odluka CRPC-a. Ustavni sud je to obrazlagao, tj. argumentovao, ne uzimajući u obzir karakteristike ustavnopravnih propisa o svojoj nadležnosti. Njegov centralni argument bio je, ipak, teleološki, koji je Ustavni sud potvrdio i jednim sistemskim: svrha osnivanja CRPC-a, kao specijalnog organa za rješavanje imovinskih pitanja, sastojala se, zapravo, u tome da se ova delikatna oblast mirovnog sporazuma dodijeli neutralnom pravosudnom tijelu, što više imunom na političke i etno-nacionalne uticaje. Ovaj cilj je dodatno potcrtan izuzimanjem Aneksa 7. DMS iz domaćeg ustavnog okvira. Ovakva argumentacija istovremeno implicira da se jezgro ove oblasti, ipak, dotiče ustavnog uređenja. Teleološki argument je, stoga, moguće prevazići.

Polazna pozicija za argumentaciju Doma za ljudska prava malo je drugačija od argmentacije Ustavnog suda. Njegov pristup u obrazloženju nije teleološke prirode. Sâm tekst u kojem se nalaze osnove nadležnosti Doma ostavlja mu vrlo malo manevarskog prostora. Povreda Aneksa 6. DMS može se utvrditi samo ako su same strane izazvale kršenje ovog aneksa, ili ako im se kršenje ovog aneksa može da pripiše zbog djelovanja nekog trećeg organa, recimo CRPC-a. Međutim, djelovanje CRPC-a Dom nije htio da pripiše sferi odgovornosti Federacije iz opravdanih razloga. Prema stalnoj jurisprudenciji Doma, djelovanje međunarodnih aktera ne može se nikome pripisati, niti staviti na teret ili u odgovornost. Utemeljenje odgovornosti ugovornih strana iz Aneksa 6, eventualno, može biti samo propuštanje da se preduzmu neophodne korekcije aktivnosti trećih, recimo propuštanje da se izvrši izmjena nametnutog zakona kako bi on bio usklađen sa Ustavom. Međutim, Dom je smatrao da u ovom slučaju takva obaveza korekcije ne postoji. Obaveze koje su preuzete potpisivanjem Aneksa 7. DMS zabranjuju Federaciji da preispituje akte CRPC-a a, takođe, zabranjuju joj da ih koriguje čak i ako je to potrebno. Pravila postupka CRPC-a baziraju se jedino na Aneksu 7. DMS, te – za razliku od nametnutih zakona – nisu domaći pravni akti, ustvrdio je Dom.³⁵⁰⁰

Polazeći od ovih koordinata, u vremenu nakon što je CRPC prešla u domaći okvir, dakle, nakon 1.1.2004. godine, u jurisprudenciji oba suda desile su se promjene, ali su se njihove sudske prakse okrenule u različitim smjerovima. Za Ustavni sud teleološka argumentacija je i dalje ostala mjerodavna, te se ovaj sud i dalje smatrao nenadležnim. S druge strane, za KLJP pri USBiH odlučujuća je bila činjenica da se djelatnost (sada) „domaće“ CRPC od 1.1.2004. godine može pripisati Državi. Isti rang aneksa 6. i 7. i njihovih institucija ovdje nije imao nikakvu ulogu.

Praktična posljedica izmjene jurisprudencije KLJP pri USBiH je bila da su sada svi oni koji su smatrali da je odluka „domaće“ CRPC nepravedna dobili mogućnost da podnesu upravnu tužbu Sudu Bosne i Hercegovine, kao dodatno pravno sredstvo. Daljnja posljedica izmjene jurisprudencije KLJP pri USBiH bi bila mogućnost da se oni koji dobiju negativnu presudu Suda Bosne i Hercegovine (kao „suda u Bosni i Hercegovini“, u smislu člana VI/3.b) Ustava BiH), donesenu u upravnom sporu povodom tužbe protiv odluke „domaće“ CRPC, mogu obratiti i Ustavnom sudu BiH na osnovu člana VI/3.b) Ustava BiH. Ukoliko se pokaže da je djelovanje CRPC-a, uključujući i Sud Bosne i Hercegovine, u nekim oblastima suprotno pravima i slobodama zagarantovanim Ustavom BiH – čak i nakon što se u obzir uzme neka vrsta vanredne situacije, i čak nakon vaganja svih suprotstavljenih interesa – Ustavni sud se, ipak, može pozvati na svoj mandat čuvara Ustava BiH i proglasiti ništavim čak i akt CRPC-a.

Ovakva jurisprudencija KLJP pri USBiH došla je kasno. Naime, do odluke KLJP pri USBiH u predmetu broj CH/01/8050 (iz 2005. godine) u mnogobrojnim slučajevima, prema Aneksu 7. DMS, već su bile donesene pravosnažne odluke. Prema tome, do tada jedina pomoć u vezi sa odlukama CRPC-a bilo je obrazloženje Ustavnog suda koje je dato u odlukama br. U 21/01 i U 32/01. Naime, Ustavni sud je tim odlukama ukazao svim osobama koje su oštećene na bilo koji način u postupcima povrata imovine zbog – gore skiciranog – ispreplitanja domaćeg prava i Aneksa 7. DMS, te da je, radi razjašnjenja nekih pitanja koje je CRPC isključila iz raspravljanja, moguće, pa čak i neophodno, da se obrate redovnim sudovima. Samo tako je onda moguće, eventualno, osporavati njene (CRPC) odluke pred Ustavnim sudom BiH, odnosno pred Domom, tj. KLJP pri USBiH.