iii. Komentar

U odnosu na akte koje su donijeli organi iz Aneksa 3. DMS, u svojoj odluci Dom se mogao osloniti na praktičan i upotrebljiv način diferenciranja u ovim slučajevima – kršenja prava i sloboda od ugovornih strana iz Aneksa 6. DMS kao osnovni kriterij. Trud koji je Ustavni sud BiH morao da uloži u obrazloženje mnogo je veći. U predmetu broj U 40/00, jasnije nego u prijašnjim odlukama, Sud izražava ideju o zaštiti koja je, zapravo, osnova za podjelu zadataka iz Dejtonskog sporazuma i koja pogađa u samo jezgro problema sa nadležnostima. U Dejtonu su stvorene posebne međunarodne ili djelimično međunarodne institucije sa privremenim ili dugoročnijim mandatom za uspostavljanje i očuvanje mira, ukazao je Sud. Ipak, upotreba ovog argumenta opet je nesrećno odabrana pri definisanju karakteristikâ „institucija Bosne i Hercegovine“ [član VI/3.a) Ustava BiH]. Ustavni sud, naime, smatra da Privremena izborna komisija, upravo zbog internacionalizacije, nije domaća institucija. Ali, ako se član VI/3.a) sasvim tačno protumači, onda za apstraktnu kontrolu ustavnosti uopšte nije značajno da li postoji učešće neke međunarodne institucije ili ne.³⁴⁷⁷ Ovdje bi se, možda, moglo zastupati stanovište da, uzimajući u obzir primjere koji su navedeni u članu VI/3.a) Ustava BiH, Ustavni sud BiH može preispitivati samo unutrašnje domaće pravne akte. Ali, ni takvo tumačenje ne bi dovelo do definitivno primjenjivog rezultata, jer kao unutrašnji domaći pravni akt mogli bismo označiti i one akte koje je, doduše, donio međunarodni organ, ali koje moraju primjenjivati domaći organi vlasti. Možda je previše hrabar bio i argument da preispitivanje Izbornih pravila ne dolazi u obzir, jer su ugovorne strane, prema članu III1. Aneksa 3. DMS, obavezne da poštuju Izborna pravila bez obzira na bilo koje domaće zakone ili propise (any internal laws and regulations notwithstanding). Jer, ako ovu rečenicu podrobnije analiziramo, onda se strane iz Aneksa 3. DMS, doduše, ne smiju pozivati na domaći običan zakon koji bi bio suprotan ovom aneksu (laws = zakoni). Međutim, koristeći argumentaciju a contrario, to bi bilo moguće za višerangirano pravo, kao što je, recimo, Ustav. Možda se na taj način, ipak, snaga jezičkog značenja ove odredbe, da treba poštivati ono što izričito stoji u tekstu, pomalo narušava, posebno ako imamo u vidu okolnosti pod kojima je ovaj sporazum nastao.

Odluku o tome da li je nadležan da preispituje odluke Potkomisije Ustavni sud BiH, na kraju, nije morao ni donijeti, jer se apelant, prije obraćanja Ustavnom sudu, obratio Domu za ljudska prava. Primjena ovakve prakse, konkretno u ovom slučaju, ipak je upitna pošto pravnu zaštitu pred Domom nije bilo moguće dobiti. Naime, u predmetima CH/98/230 i CH/98/231 Dom se već ranije proglasio nenadležnim da preispituje da li su odluke Potkomisije u skladu sa EKLJP. Ako se ima u vidu postojeća sudska praksa Ustavnog suda BiH u odlukama povodom pitanja Visokog predstavnika, te praksa Doma za ljudska prava i, posebno, Privremene izborne komisije, sigurno bi bilo teško naći osnovu za nadležnost za ocjenjivanje odluka Potkomisije. Ipak, argumentacija je morala nadilaziti formalnopravne granice. U odnosu na pravnu praksu o pitanju Aneksa 3. DMS, ovdje bi bilo dovoljno ukazati na fundamentalno različit karakter Doma i Potkomisije. Dok je Dom nezavisno sudsko tijelo, Potkomisija je podređena Privremenoj izbornoj komisiji. Zbog svog sastava, ona nema ni blizu takav autoritet kakav ima ova druga. Odluke Potkomisije, osim toga, u praksi je poništavao šef Misije OSCE-a, kao predsjedavajući Privremene izborne komisije (član III3. Aneksa 3. DMS). Tako je Potkomisija, recimo, odlukom od 15.9.1997. godine (ME-156) zabranila Srpskoj demokratskoj stranci da učestvuje na lokalnim izborima na Palama sa obrazloženjem da Radovan Karadžić, u paljanskom ogranku te stranke, i dalje ima određenu funkciju uprkos tome što je protiv njega podnesena optužnica pred Haškim tribunalom.³⁴⁷⁸ U ovakvim slučajevima Misija OSCE-a u BiH koristi određeni politički manevarski prostor za vlastitu procjenu, tj. određenu autonomiju pri ocjenjivanju interesa koji su u koliziji, kao i pri odlučivanju o postojanju pretpostavki za prve slobodne i fer- izbore. Dok se, s jedne strane, namjeravalo da se osigura poštivanje visokih materijalnopravnih izbornih standarda, s druge strane, težilo se da se izbjegne rizik i da se ne isprovociraju bilo kakvi nemiri koji bi ugrozili ionako labilan mir. Tako i ovdje dolazi do izražaja dilema između strogog poštivanja opravdanih i legitimnih standarda, s jedne strane, i, ponekad, bolnog kompromisa u svrhu prijeko potrebnog očuvanja mirne situacije, s druge strane. Kada se radi o pitanju da li akte koji su doneseni prema Aneksu 3. DMS može preispitivati Ustavni sud BiH, to znači sljedeće: drugačije nego u slučaju Doma za ljudska prava, preispitivanje odluka Potkomisije – koja nije nezavisna – odnosno odluka Privremene izborne komisije – koja ima politički karakter – u principu je, ipak, bilo neophodno. Međutim, imajući u vidu političku fleksibilnost koja je bila nužna za uspješnu strategiju peace buildinga u oblasti izbora, da je prihvatio nadležnost, Sud bi stupio na pravno vrlo težak teren. Nezalaženje u Aneks 3, a time i davanje suvereniteta OSCE-u, trebalo je da osigura manevarski prostor u ovoj oblasti. U konačnici, ovdje bi vjerovatno najelegantnije rješenje bila neka vrsta odluke Solange („Dokle god“)³⁴⁷⁹ iz njemačke sudske prakse.³⁴⁸⁰ To rješenje bi u bh. konktekstu izgledalo ovako: dok traje situacija u kojoj je Potkomisija u stanju da štiti ljudska prava i slobode iz oblasti izbora, Ustavni sud BiH bi se odrekao nadležnosti za preispitivanje njenih odluka. Ukoliko Komisija propusti da zaštiti apsolutno najmanji standard u toj oblasti, to više nije dio trajne strategije peace buildinga i, stoga, traži korekciju od Ustavnog suda.