■ Stav Ustavnog suda BiH

U citiranoj odluci o Zakonu o državnoj graničnoj službi (U 9/00) navodi se i sljedeće:

„6. Stoga, bez obzira na prirodu ovlasti dodijeljenih Visokom predstavniku Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, činjenica da je Zakon o državnoj graničnoj službi donio Visoki predstavnik, a ne Parlamentarna skupština, ne mijenja njegov status zakona, ni u njegovoj formi, budući da je ovaj zakon objavljen kao takav u ‘Službenom glasniku Bosne i Hercegovine’ 26. januara 2000. godine (‘Službeni glasnik’ broj 2/2000), kao ni u njegovoj suštini, koja se, bio on ili ne u saglasnosti sa Ustavom, tiče sfere koja potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Parlamentarna skupština je slobodna da mijenja cijeli tekst ili dio teksta ovog zakona u budućnosti pod pretpostavkom da se ispoštuje odgovarajuća procedura.

7. Nadležnost zaštite Ustava, dodijeljena Ustavnom sudu prema prvoj rečenici člana VI/3. Ustava, precizirana stavovima a), b) i c), i čitana u vezi sa članom I/2. Ustava, koji glasi da je Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora, dodjeljuje Ustavnom sudu moć kontrole saglasnosti sa Ustavom svih akata, bez obzira na autora, dok god ta kontrola počiva na jednoj od nadležnosti pobrojanih u članu VI/3. Ustava“ (naglasak stavili autori).

U kasnijim odlukama donesenim povodom zahtjevâ u kojima je traženo da se ispita ustavnost zakona koje je nametnuo OHR Ustavni sud se, u biti, ograničava samo na podsjećanje na svoju sudsku praksu u predmetu broj U 9/00. Tako se desilo i u Odluci broj U 16/00, u kojoj je Ustavni sud zaključio da je sporni propis (prema kojem je potpuno sticanje prava vlasništva na nekom stanu na kojem je ranije postojalo samo stanarsko pravo moguće tek nakon dvogodišnjeg stanovanja u njemu) u skladu sa materijalnim ustavnim pravom (pravo na imovinu i zabrana diskriminacije).³³⁸⁴ U Odluci broj U 25/00, u kojoj se radilo o Zakonu o putnim ispravama, konsekventno svojoj dotadašnjoj praksi, Ustavni sud nije preispitivao da li Visoki predstavnik, prema Aneksu 10. DMS, može mijenjati već postojeći zakon.

„29. Da li je bilo potrebno da Visoki predstavnik donosi Odluku iako je već postojao Zakon o putnim ispravama BiH, pitanje je zakonodavne aktivnosti parlamentarnih institucija BiH. Prema tome, Visoki predstavnik, donoseći odluku kojom se mijenja i dopunjava Zakon, supstituirao je domaće vlasti u okviru njihovih ustavnih ovlaštenja. O ovom pitanju Ustavni sud se već izjasnio u vezi sa dopustivošću (vidi gore 22).“³³⁸⁵

Podnosioci zahtjeva ustvrdili su da je Visoki predstavnik prekoračio ovlaštenja, jer nije bilo neophodno donositi novi zakon.³³⁸⁶ Međutim, Visoki predstavnik je ukazao na to da tzv. Bonska ovlaštenja ne predviđaju nikakva ograničenja u pogledu donošenja nekog zakona čak i u oblasti u kojoj odgovarajući zakon već postoji.³³⁸⁷ Kasnije je Ustavni sud isto ustvrdio i u Odluci broj U 26/01 u kojoj je Zakon o Sudu BiH proglašen ustavnim. Taj zakon je ocjenjivan sa aspekta da li država ima nadležnost za osnivanje takvog suda.³³⁸⁸

U svome izdvojenom mišljenju u predmetu broj U 9/00 sutkinja Savić osporava nadležnost Ustavnog suda za ocjenjivanje akata Visokog predstavnika. U biti, ona to obrazlaže time da odluka Visokog predstavnika o donošenju Zakona o državnoj graničnoj službi nije zakon u smislu Ustava BiH. S jedne strane, tvrdi Savić, Visoki predstavnik u Ustavu BiH uopšte se ne spominje, već je Aneks 10. DMS osnova za njegove aktivnosti. S druge strane, nije dovoljno da akt predstavlja zakon u materijalnopravnom smislu. Odlučujući je formalni karakter zakona. Međutim, formalno ova odluka nije zakon BiH, jer nije donesena u predviđenom postupku. Samo objavljivanje u „Službenom glasniku BiH“ ovu grešku ne ispravlja. Pogrešna je argumentacija iz tačke 6. Odluke prema kojoj Parlamentarna skupština može promijeniti zakon potpuno ili djelomično u budućnosti. Visoki predstavnik je, naime, ovaj zakon, koji stupa na snagu odmah, eksplicitno donio samo privremeno, ali ga Parlamentarna skupština ima usvojiti u svojoj proceduri, bez izmjena ili dodatnih uslova, zaključila je sutkinja.

Ustavni sud je nastavio ovakvu sudsku praksu i kasnije. Da se njegova nadležnost da stavlja van snage zakone ne odnosi samo pro forma i na zakone koje je nametnuo OHR, Sud je dokazao i u Odluci broj U 6/06 – očito ne potpuno bez vlastitog interesa. U ovom predmetu Sud je, na zahtjev dvojice članova Predsjedništva BiH, stavio van snage odredbe Zakona o platama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim ustanovama na nivou Bosne i Hercegovine,³³⁸⁹ kojima su bile regulisane i plate sudija Ustavnog suda BiH i stručnog pravnog osoblja Suda. Sud je zaključio da mu je ugrožena nezavisnost [član I/2. u vezi sa čl. VI/2.b) i VI/3. Ustava BiH]. Osim toga, redukovanje plata za vrijeme mandata je suprotno članu IX/2. Ustava BiH.³³⁹⁰