ii. Bosna i Hercegovina kao protektorat?

Zbog prisustva jakog međunarodnog faktora u ustavnom sistemu BiH, zemlja se često otvoreno naziva „protektoratom“,³³⁶² ili se – relativirajući ovaj iskaz, a politički korektnije – naziva „de facto protektoratom“³³⁶³ ili „supsidijarnim de-facto protektoratom“,³³⁶⁴ „kvazi“³³⁶⁵ ili „semi (polu)-protektoratom“³³⁶⁶ međunarodne zajednice. Pojam „protektorat“, prema svojoj klasičnoj definiciji, zapravo se i ne može primijeniti na Bosnu i Hercegovinu, i to zbog tri razloga. Prvo, međunarodni upravitelj nije jedna država, već „međunarodna zajednica“. Drugo, za razliku od klasičnog protektorata, u BiH su vanjski poslovi u rukama domaćih državnih organa, a brojna unutrašnja pitanja kontroliše eksterni upravitelj. Stoga se čini da je pogodnije i primjerenije stanje u BiH uporediti sa modernim konceptom starateljstva u smislu Povelje UN.³³⁶⁷ I, konačno, član I/1. u vezi sa 6. alinejom Preambule Ustava BiH Bosnu i Hercegovinu definiše kao suverenu državu. Osim toga, ne uzimajući u obzir pojedinačne slučajeve paritetne podjele vlasti (tzv. power sharing) sa međunarodnim članovima u domaćim gremijima, u Ustavu BiH nema nikakvih drugih elemenata koji ukazuju na to da se zemlja odrekla suvereniteta.

Ne same oštećene osobe već i određene političke opcije, te strani posmatrači, su odmah nakon prvih odlučujućih mjera dovele u pitanje naizgled neograničena ovlaštenja Visokog predstavnika. Ovo ovlaštenje Hayden³³⁶⁸ formuliše veoma provokativno: „Metode koje je izabrao OHR da bi promovisao ‘demokratiju’ u Bosni služe da bi se uspostavila diktatura moći. Ironično, kurs koji je izabrao OHR izgleda sličniji komunističkom režimu bivše Jugoslavije, što je koincidencija koja može slutiti na bolest u budućnosti Bosne.“³³⁶⁹ Ipak, otvorena i javna debata o Visokom predstavniku istinski je započela tek kao reakcija na ranije spomenutu žestoku kritiku u članku koji je objavljen u Journal of Democracy. U Travails of the European Raj konstatuju se „začuđujuće sličnosti između vladanja Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini i dobroćudnih despota u znaku britanskog liberalnog kolonijalizma u Indiji u 19. vijeku“.³³⁷⁰ U tom kontekstu Visoki predstavnik je ukazao na dvije bitne razlike: prvo, međunarodna zajednica ne izvlači nikakav profit iz Bosne i Hercegovine, već intenzivno investira u obnovu zemlje još od 1995. godine i do sada je investirala oko 17 milijardi dolara; drugo, njegov mandat se bazira na Dejtonskom sporazumu, dakle, na sporazumu samih strana u bosanskohercegovačkom sukobu. Osim toga, mogućnost intervenisanja je još uvijek neophodna u ograničenom vremenskom roku.³³⁷¹ U BiH se gleda na ovo na različite načine, u zavisnosti od etničke pripadnosti posmatrača. Dok bi se bosanski Srbi³³⁷² rado odrekli daljnjih intervencija, Bošnjaci smatraju da Visoki predstavnik ne koristi dovoljno svoja ovlaštenja.³³⁷³ Pojedinci su izrazili brigu da debatu o mandatu Visokog predstavnika (koja se često i ne vodi na osnovu fundiranih znanja o situaciji u BiH³³⁷⁴) neki zloupotrebljavaju kako bi potkopali i oslabili njegov ugled.³³⁷⁵ U međuvremenu, analitičari su potvrdili naizgled paradoksalnu pretpostavku prema kojoj je intervencionizam neophodno privremeno pojačati da bi se međunarodni faktor mogao povući iz BiH što je moguće brže.³³⁷⁶

Međunarodna zajednica je za vrijeme mandata Lorda Ashdowna u strategiju za provođenje mirovnog sporazuma uvela potpuno novu komponentu: dugoročnu integraciju zemlje u Evropsku uniju, a srednjoročno ulazak u transatlantski sigurnosni okvir. Tako je Visoki predstavnik u Planu implementacije misije (u daljnjem tekstu i kao: MIP) za 2004. godinu³³⁷⁷ svoj glavni cilj definisao riječima da je neophodno „osigurati da Bosna i Hercegovina postane miroljubiva i održiva država na putu prema evropskoj integraciji“. MIP je predviđao šest osnovnih zadataka i niz programa na nižem nivou u svrhu ubrzanja razvoja Bosne i Hercegovine prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (sa EU). To je podrazumijevalo sljedeće: ojačati pravnu državu, osigurati da ekstremni nacionalisti, ratni zločinci i mreže organizovanog kriminala ne mogu unazaditi provođenje mira, ekonomske reforme, ojačati djelotvornost institucija Bosne i Hercegovine, posebno onih na državnom nivou, civilnu komandu vojnih snaga na državnom nivou, reformu sistema državne sigurnosti i otvaranje puta prema integraciji u evroatlantski okvir, podršku procesu trajnog povratka izbjeglica i protjeranih lica.³³⁷⁸

U skladu sa opisanim, došlo je i do promjene u političkim raspravama i razračunavanjima između Visokog predstavnika i njegovih protivnika u državi. Reforme se više nisu provodile uz moto „provođenje mirovnog sporazuma“, već kao neophodan uslov za put u Evropu i u transatlantski savez. Preplitanje provođenja mira sa ciljevima integracije u ovakvoj formi ne proizlazi iz samog teksta mirovnog sporazuma. Ono je, takođe, pokazalo da se Visoki predstavnik pred kraj svog mandata kreće u „sivoj zoni“ u kojoj legalnost i legitimnost njegovog vladanja dolaze u pitanje, budući da značajne mjere, prema njegovim vlastitim izjavama, više ne preduzima (samo) u svrhu provođenja mira već i radi integracije zemlje. Iste te mjere krše ustavna prava i ustavne principe zbog čijeg je etabliranja međunarodna zajednica i započela svoje angažovanje u Bosni i Hercegovini.³³⁷⁹ Moramo se složiti sa međunarodnom zajednicom, koja je nosilac, ako ne i vođa ovakve politike, u ocjeni da je trajan mir u zemlji i regiji moguć samo njihovom integracijom u EU i NATO. A mir, koji bi u slučaju Bosne i Hercegovine bio ostvaren integracijom, istovremeno je i konsekventan nastavak uspjeha koji su procesi evropskih integracija ranije postigli na sličnim zadacima.³³⁸⁰