(a) Sudska praksa Ustavnog suda BiH

Ustavni sud se relativno rano suočio sa pitanjem da li može ispitivati ustavnost odluka Doma za ljudska prava (a time i njihovu usklađenost sa EKLJP). U toku 1998. godine Ustavni sud je zaprimio niz apelacija podnesenih protiv odluka Doma za ljudska prava, a svi podnosioci apelacija su bili državni organi.

Tako se, recimo, u predmetu broj U 7/98 Javno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine³²⁶⁸ žalilo na odluku Doma za ljudska prava u slučaju Damjanović.³²⁶⁹ U toj odluci Dom za ljudska prava obavezao je Federaciju da plati odštetu. Apelant je smatrao da odluka Doma krši domaće zakone, te međunarodnopravne konvencije. Osim toga, Damjanović nije tražio nikakvu odštetu od bilo kojeg državnog organa, tvrdio je apelant. Takođe, i smrtna kazna je izrečena još prije potpisivanja DMS. U predmetu U 8/98 opet je Javno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine osporavalo odluku Doma za ljudska prava u slučaju Marčeta.³²⁷⁰ I ovdje je Dom za ljudska prava naložio Federaciji da plati odštetu. Apelant je to smatrao neosnovanim, jer propisi o modalitetima plaćanja odštete i o visini odštete nisu predmet EKLJP ili njenih protokola, već domaćeg prava.

U predmetima br. U 7-11/98, o kojima se odlučivalo zajedno, dato je gotovo identično obrazloženje. Ustavni sud potvrđuje da je, prema članu II u vezi sa članom VI/3.b) Ustava BiH, pozvan da štiti ljudska prava zagarantovana Ustavom od odluka sudova iz BiH koji krše ova prava. Ipak, u članu II/1. Ustav predviđa dopunski mehanizam za zaštitu ovih prava u Aneksu 6. DMS, koji je „dio cjelokupnog sistema za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini“. Ustav i Aneks 6. DMS, ustvrdio je Ustavni sud BiH, doneseni su istovremeno i međusobno se dopunjuju. Što se tiče veze između Ustava i Aneksa 6. DMS, „može se sa sigurnošću zaključiti“ da odredbe Aneksa 6. DMS „ne mogu biti suprotne Ustavu“. Odnos između Ustavnog suda BiH i Doma za ljudska prava, kao institucija koje su pozvane da štite ljudska prava, nije regulisan ni u mirovnom sporazumu, ni u nekom drugom domaćem zakonu. Posmatrajući normu o nadležnostima Ustavnog suda prema članu VI/3.b) Ustava BiH (judgment of a court in Bosnia and Herzegovina), Dom za ljudska prava, zaista, vrši „sudske funkcije“. Ali, prema terminologiji iz Aneksa 6, Dom, ipak, nije ni „sud“, niti je institucija Bosne i Hercegovine. Jer, prema članu XIV Aneksa 6, odgovornost za nastavak rada Komisije za ljudska prava nakon pet godina prelazi na institucije Bosne i Hercegovine – osim ako se ne dogovori nešto drugo. Prema tome, Dom nije institucija Bosne i Hercegovine.

Osim toga, ustavotvorac sigurno nije imao namjeru da Dom za ljudska prava, prema članu VI/3.c) Ustava BiH (konkretna/incidentalna kontrola normi) u kojem se, kao i u članu VI/3.b), govori o „sudu u Bosni i Hercegovini“, obaveže da prosljeđuje pitanja u vezi sa ljudskim pravima Ustavnom sudu BiH. Zaključujući a contrario, to znači da Dom za ljudska prava nije sud u Bosni i Hercegovini. I odluke Ustavnog suda BiH (raniji član VI/4, a sadašnji VI/5. Ustava BiH), kao i Doma za ljudska prava (član XI3. Aneksa 6) su konačne i obavezujuće (final and binding). Oba propisa su donesena istovremeno, tako da njihovi autori nisu namjeravali da jednoj od ovih institucija daju u nadležnost da revidira odluke druge. Smatrali su da Dom za ljudska prava i Ustavni sud u pitanjima zaštite ljudskih prava treba da funkcionišu kao paralelne institucije s tim da nijedna od njih nije ovlaštena da se upliće u rad druge. Pojedincu je ostavljeno da izabere između dviju alternativnih mogućnosti za podnošenje zahtjeva. Ipak, mora se priznati da ovakav paralelizam otvara mogućnost za kontradiktornosti u sudskoj praksi. Takođe, pojedinac se dovodi u dilemu kojoj instituciji da povjeri svoj zahtjev. Međutim, Ustavni sud BiH je zaključio da je to tako regulisano u mirovnom sporazumu i da ima privremeni karakter, te se, stoga, kao takvo treba i prihvatiti. U predmetu broj U 13/01 Ustavni sud je još jednom potvrdio ovakav stav.

U svome izdvojenom mišljenju sudija Begić podsjeća na divergentne stavove Venecijanske komisije o ovom pitanju, te tvrdi sljedeće: „Dom za ljudska prava je ustavni organ osnovan prema članu II/1. Ustava. Učešće međunarodnog faktora u Domu za ljudska prava nije suprotno njegovoj odlici kao ‘suda u Bosni i Hercegovini’. Time što ne preispituje odluke Doma, Ustavni sud se odriče značajnog dijela svoga mandata koji mu nalaže da bude čuvar Ustava. I, konačno, to što se Ustavni sud odrekao ovlaštenja da preispituje odluke Doma dovodi u pitanje ‘temeljno demokratsko procesno načelo dvostepenosti’ odlučivanja o ljudskim pravima i ljudskim slobodama, uključujući, svakako, i ‘institucionalnu dvostepenost’. Takođe, i karakterizacija odluka Doma za ljudska prava kao ‘konačnih i obavezujućih’ Ustavni sud ne oslobađa od obaveze da, kao najviša sudska instanca, bude čuvar Ustava. Jer, odluke drugih organa i institucija Bosne i Hercegovine, takođe, imaju istu tu karakteristiku [pa, ipak, podliježu jurisdikciji Ustavnog suda].“

Ovakvu svoju praksu Ustavni sud je, naravno, nastavio da primjenjuje i na instituciju koja je naslijedila Dom – Komisiju za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.³²⁷¹ Međutim, bilo je pojedinačnih izuzetaka od ovog pravila. Tako je Sud u predmetu broj AP 1236/05, uprkos odluci o meritumu KLJP pri USBiH, apelaciju odbacio kao nedopuštenu ratione materiae (a ne ratione personae).³²⁷² Takođe, u predmetu broj AP 2486/05 Ustavni sud BiH je naložio donošenje privremene mjere, a nakon toga je donio i odluku o meritumu iako je KLJP pri USBiH u istom predmetu ranije već donijela odluku o meritumu, kojom je odredila i jasne pravne lijekove.³²⁷³ Nenadležnost za preispitivanje odluka Doma i Komisije za ljudska prava važi nezavisno od toga da li je stranka koja je podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog (navodne) povrede svoje subjektivnopravne pozicije već bila učesnik u postupku pred Domom ili pred Komisijom za ljudska prava.³²⁷⁴ Treća lica koja su odlukama Doma ili Komisije za ljudska prava oštećena mogu pokrenuti postupak pred nadležnim organima sa obrazloženjem da su im povrijeđena prava za koja tvrde da ih imaju. Nakon iscrpljivanja pravnih lijekova, isti spor može konačno doći i pred Ustavni sud BiH, ali Ustavni sud ne može preispitivati odluku Doma, odnosno Komisije za ljudska prava.³²⁷⁵

Ali, ako je Dom ili Komisija za ljudska prava u nekom predmetu odlučivala samo o dopustivosti, apelacija podnesena Ustavnom sudu BiH, ipak, može biti dopustiva ukoliko su ispunjene sve ostale pretpostavke koje su neophodne da bi Ustavni sud odlučivao o nekom predmetu. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 1170/05 odbacio apelaciju kao prima facie neosnovanu,³²⁷⁶ a KLJP pri USBiH je identičnu prijavu iste osobe odbacila, jer prije nisu bili iscrpljeni svi pravni lijekovi.³²⁷⁷ Isto važi i ako su se Dom ili Komisija za ljudska prava pri USBiH proglasili nenadležnim ratione materiae.³²⁷⁸ Međutim, ako su Dom ili Komisija za ljudska prava prijavu odbacili kao prima facie neosnovanu, Ustavni sud ne može odlučivati o apelaciji u istoj stvari,³²⁷⁹ jer nedopustivost zbog očite neosnovanosti na osnovu prvog sumarnog ispitivanja, zapravo, već sadrži quasi meritoran iskaz o određenom predmetu. Ako su Dom ili KLJP pri USBiH odbacili prijavu protiv drugostepene presude kao prima facie neosnovanu, a apelant kasnije, u istoj pravnoj stvari, pokušao osporiti pred Ustavnim sudom presudu povodom izjavljene revizije, Ustavni sud je dužan da prvo ispita da li je reviziona odluka prouzrokovala stvarnu konkretnu promjenu u predmetu ili ne (tzv. nova producta). Ali, to, svakako, neće biti slučaj ako je reviziona odluka samo potvrdila drugostepenu presudu.³²⁸⁰

Ako se prijava i apelacija u istoj stvari nađu pred Domom, tj. Komisijom, i pred Ustavnim sudom istovremeno, te ako Dom, tj. Komisija još nisu odlučivali o prijavi, onda će Ustavni sud odlučivati o tom predmetu samo onda ako je apelacija podnesena prije nego što je prijava podnesena Domu za ljudska prava.³²⁸¹