i. Ovlaštenje za podnošenje apelacije (aktivna legitimacija)

Čest razlog za odbacivanje apelacije zbog nedostatka ovlaštenja za njeno podnošenje prema tački 5. jeste činjenica da apelant uopšte nije bio procesna stranka u postupku pred redovnim sudovima, što implicira da konačnom sudskom odlukom uopšte nije oštećen.³¹⁹⁴ Ovlaštenje za podnošenje apelacije nedostaje, takođe, ukoliko ne samo oštećeno lice (stranka u postupku) već njegov zastupnik podnese apelaciju u svoje ime³¹⁹⁵ ili podnese apelaciju, a nema valjanu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.³¹⁹⁶ Opunomoćeni apelantov zastupnik ne smije da prenese svoju punomoć na treće lice a da apelant nije dao odobrenje za takav postupak.³¹⁹⁷ Ukoliko apelant umre u toku postupka, u principu, prestaje ovlaštenje za daljnje vođenje postupka³¹⁹⁸ osim ukoliko njegovi nasljednici ne dođu na njegovo mjesto (član 65. stav 2. Pravila USBiH a. v).³¹⁹⁹

Principijelno, aktivnu legitimaciju za ulaganje apelacije imaju privatna fizička i pravna lica. Fizička lica, prema prirodi stvari, mogu se pozivati na sva ljudska prava i slobode iz Ustava BiH i EKLJP. Pravna lica se mogu pozivati na ona ljudska prava iz Ustava BiH i EKLJP koja se na njih mogu primijeniti.

Za razliku od podnošenja aplikacija ESLJP ili ustavne žalbe njemačkom Saveznom ustavnom sudu, član VI/3.b) Ustava BiH i odgovarajuće odredbe Pravila USBiH ne predviđaju bilo kakva ograničenja u vezi sa pravom podnošenja apelacija. U skladu s tim, prema jezičkom značenju, ova odredba ne isključuje ni organe javne vlasti kao potencijalne podnosioce apelacija. U vezi sa ovim problemom jurisprudencija Ustavnog suda je bila dugo vremena veoma neujednačena. U početku su javnim pravnim osobama, kao, naprimjer, Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja,³²⁰⁰ negirana ovlaštenja za podnošenje apelacija. Ustavni sud je ovo obrazložio time da EKLJP i odgovarajuće odredbe Ustava BiH nude zaštitu, u principu, samo privatnim fizičkim i pravnim licima, nevladinim organizacijama i udruženjima građana, a ne državnim organima i javnim institucijama, koje obavljaju javnopravne zadatke. Štaviše, državni organi i javne institucije, na osnovu člana 1. EKLJP, tj. člana II/6. Ustava BiH, imaju obavezu da štite ljudska prava i slobode građana. Isto obrazloženje u vezi sa aktivnom legitimacijom je korišteno i kada je apelaciju podnijelo Ministarstvo odbrane FBiH.³²⁰¹

U drugim odlukama, suprotno navedenom obrazloženju, Ustavni sud je priznao aktivnu legitimaciju državnim organima, administrativno-teritorijalnim jedinicama, kao i subjektima javnog prava. U predmetu broj U 5/99 Ustavni sud je prešutno priznao ovlaštenje za podnošenje apelacije jednom kantonu (kojeg je zastupao predsjedavajući kantonalne skupštine). Naime, Ustavni sud je donio odluku u meritumu, a u dijelu odluke „Dopustivost“ samo problematizovao pitanje da li Ustavni sud ima nadležnost da preispituje odluku federalnog Ustavnog suda.³²⁰² Takođe, i u predmetu broj U 51/01 može se zaključiti da Ustavni sud polazi od toga da državni organi imaju pravo da ulažu apelaciju prema članu VI/3.b) Ustava BiH.

U ovom predmetu Kantonalno tužilaštvo Sarajevo podnijelo je Ustavnom sudu apelaciju protiv presude VSFBiH, kojom je odlučeno da je za konkretno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva mjesno nadležan drugi sud, a ne onaj kod kojeg je Tužilaštvo pokrenulo postupak. Tužilaštvo je zastupalo mišljenje da je za vođenje krivičnog postupka kod krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nadležan svaki sud, bez obzira na odredbe u domaćem zakonodavstvu u vezi sa mjesnom nadležnosti. Osim toga, Tužilaštvo je tvrdilo da je povrijeđen procesni zakon, što je, štaviše, VSFBiH priznao, ali navodnu grešku nije htio korigovati na štetu optuženog. I ovakvo postupanje, prema mišljenju Tužilaštva, bilo je protivzakonito. Konačno, tvrdilo se da VSFBiH želi izvesti navodne ratne zločince pred onaj sud koji će etnički biti pristrasan. Prema tome, takva odluka krši međunarodno krivično pravo, koje u BiH ima prednost nad običnim zakonodavstvom. Na kraju, Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je tvrdilo da VSFBiH prenaglašava obim zaštite člana 6. EKLJP i time ugrožava nezavisnost sudova.

Ustavni sud je proglasio apelaciju dopustivom a da pri tome nije problematizovao ovlaštenje Kantonalnog tužilaštva Sarajevo za podnošenje apelacije. Prema tome, i u ovom slučaju očigledno je da je prešutno prihvaćena aktivna legitimacija. Pri tome, Ustavni sud je dao do znanja da je svjestan problematike da državni organi uživaju ustavna ljudska prava i slobode.³²⁰³ Međutim, zbunjujuće je djelovalo kada je Ustavni sud, na kraju, zaključio da „nema govora o povredi ustavnog prava T. P. (optuženog) na pravično suđenje garantovano Evropskom konvencijom ili Ustavom“, jer apelaciju protiv presude VSFBiH nije podnio optuženi, već Tužilaštvo.³²⁰⁴ U konačnici, međutim, odluka je sasvim ispravna. Ustavni sud je zaključio da „član 6. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava BiH štite prava optuženog, a ne prava tužioca“. Međutim, ako je Ustavni sud to razumio, postavlja se pitanje zašto nije apelaciju odbacio zbog formalnih razloga, tj. zbog nedostatka aktivne legitimacije. Ipak, precizno razmatrajući apelaciju, Tužilaštvo se nije pozvalo na svoje pravo na pravično suđenje, već na preekstenzivno tumačenje člana 6. EKLJP u korist optuženog. Prema tome, Tužilaštvo se žalilo Ustavnom sudu da su redovni sudovi optuženom dali previše ljudskih prava. U judikaturi o ljudskim pravima to je veoma neobična konstelacija. Naime, u svjetlu evropske prakse o ljudskim pravima, ona ne odgovara ideji o zaštiti ljudskih prava, te, prema tome, ne bi potpadala pod nadležnost Ustavnog suda. Jer, osnovni motiv zaštite ljudskih prava jeste da se pojedinac štiti od ugrožavanja ljudskih prava i sloboda od države. Obrnuta situacija, u kojoj državni organ, putem ekscesivne i nesvrsishodne zaštite ljudskih prava, pojedincu oduzima pravo na pravično suđenje na svoju štetu, a na teret opšteg dobra, u normalnim okolnostima nije poznata. Ipak, Tužilaštvo je tvrdilo da je takva sudska zloupotreba ljudskih prava služila za ostvarivanje pravno nepriznatih ciljeva. Prema tome, Tužilaštvo je, na kraju, zahtijevalo od Ustavnog suda da se preispita zakonitost postupanja prema standardima Ustava. Osim povrede međunarodnog krivičnog prava i nezavisnosti sudstva, Tužilaštvo se žalilo i na zloupotrebu jamčenja ljudskih prava u krivičnom postupku. U tom slučaju, Ustavni sud je pozvan da etablira ne minimum ljudskih prava, kako je to uobičajeno, već maksimum ljudskih prava, te da zabrani preširoko tumačenje ovih prava na štetu opšteg dobra. Kao opšte dobro, u ovom slučaju, moglo bi se navesti ravnopravno tretiranje svih počinilaca krivičnih djela i zaštita principa pravne države.

Na taj način se „skida čarolija sa ljudskih prava“. U tom slučaju, prema članu VI/3.b) Ustava BiH, apelacija ne odgovara u potpunosti uobičajenoj individualnoj žalbi prema njemačkoj ili strazburškoj „mustri“, nego se izjednačava sa ustavnom revizijom. Ustavni sud, u okviru člana VI/3.b) Ustava BiH, ispituje pridržavanje Ustava BiH u svakom pravcu: formalno i materijalno ustavno pravo, opšti ustavni principi, zaštita ljudskih prava i sloboda, ali, i više od toga, ispituje da li su ova prava zloupotrijebljena. Ovako široko postavljeno ovlaštenje za podnošenje apelacije moglo bi imati smisla u slučajevima u kojima nije moguće naći drugi način (ili su nedovoljne opcije) za korekturu arbitrarnih odluka, donesenih očigledno na štetu preovladavajućih javnih interesa. Tako, naprimjer, u slučaju arbitrarne oslobađajuće krivičnopravne presude postoji mogućnost da srodnici ubijenog tvrde da je povrijeđeno pravo na život ubijenog ili da su povrijeđena njihova vlastita prava.³²⁰⁵ Međutim, ukoliko ne postoji privatni, lično zainteresovani, apelant, koji bi pobijao pred Ustavnim sudom arbitrarnost oslobađajuće presude, takva presuda bi ostala na snazi ukoliko ne bi bile ispunjene pretpostavke za ponovno otvaranje krivičnog postupka na štetu oslobođenog. Međutim, zakonski uslovi za ponovno otvaranje krivičnog postupka iz člana 328. Zakona o krivičnom postupku BiH su veoma usko formulisani i ne obuhvataju arbitrarnost odlučivanja. U takvoj konstelaciji, apelacija Tužilaštva bi mogla imati smisla kako bi se štitilo povjerenje javnosti u funkcionalnost pravosuđa a „pravičan“ pravni poredak ne bi doveo u pitanje. Na kraju, zahtjev za ukidanje nepravične odluke mogao bi se obrazložiti i primjenom principa vladavine prava.

U drugim slučajevima, opet, Ustavni sud BiH je odbacio apelacije kopredsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Javnog pravobranilaštva BiH podnesene protiv dviju odluka Doma za ljudska prava. Ipak, razlog za ovakve odluke je bila činjenica da su državni zastupnici propustili da iznesu određene prigovore u postupku pred Domom za ljudska prava.³²⁰⁶ Pitanje ovlaštenja za podnošenje apelacije nije problematizovano. U predmetima br. U 7/98 – U 11/98, u kojima su apelacije podnijeli kopredsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Javno pravobranilaštvo FBiH, te, kasnije, u predmetu broj U 13/01, u kojem je apelaciju podnijelo Kantonalno pravobranilaštvo Sarajevo, a protiv presuda Doma za ljudska prava, Ustavni sud je odbacio sve apelacije, ponovo ne problematizujući nedostatak aktivne legitimacije. Naime, Ustavni sud se generalno proglasio nenadležnim da ispituje ustavnost odluka Doma za ljudska prava.³²⁰⁷ Tim odlukama Ustavni sud još uvijek nije jasno razriješio pitanje ovlaštenja državnih organa i same države za podnošenje apelacija prema članu VI/3.b) Ustava BiH. U najmanju ruku može se prepoznati da se pravo na apelaciju, prema članu VI/3.b) Ustava BiH, ne može sistemski ograničiti na privatne podnosioce. Povodom apelacije koju je podnijelo Udruženje slijepih građana Lukavca protiv rješenja kantonalnog suda, Ustavni sud je, očigledno, prešutno pošao od svoje nadležnosti da postupa u predmetu a, samim tim, i od ovlaštenja privatnopravnog „udruženja građana“ da podnese apelaciju osim ukoliko se kratko obrazloženje Ustavnog suda o očiglednoj neosnovanosti apelacije ne mora tumačiti na takav način da Ustavni sud uopšte nije razmatrao pitanje apelantove aktivne legitimacije.³²⁰⁸

Odluka u predmetu broj AP 39/03 razbistrila je, konačno, situaciju, tako što je Ustavni sud Državi, drugim administrativno-teritorijalnim jedinicama, državnim organima i subjektima javnog prava dao, sasvim jasno, ovlaštenja za podnošenje apelacije prema članu VI/3.b) Ustava BiH. Ovo proširenje aktivne legitimacije Ustavni sud je obrazložio time što je ukazao da jezičko značenje Ustava BiH ne isključuje navedene subjekte zbog čega ustavna zaštita mora prevazići zaštitu koju nudi EKLJP. Ukoliko bi Ustavni sud isključio mogućnost državnim organima da podnesu apelaciju, to bi, ustvari, predstavljalo redukovanje njegove apelacione jurisdikcije, koja je data članom VI/3.b) Ustava BiH. Državni organi su stranke u mnogim sudskim postupcima i član VI/3.b) Ustava BiH daje im pravo da mogu podnijeti apelaciju Ustavnom sudu s obzirom na to da spomenuti član Ustava ni u kom slučaju ne dijeli ustavna prava prema prirodi stranaka u postupku.³²⁰⁹ Konsekventno, Država, druge administrativno- teritorijalne jedinice, državni organi i subjekti javnog prava imaju obezbijeđen put ka Ustavnom sudu u smislu člana VI/3.b) Ustava BiH.³²¹⁰

Ovakvom tumačenju člana VI/3.b) Ustava BiH treba dati podršku. Za razliku od člana 93. stav 1. tačka 4. Osnovnog zakona i člana 90. stav 1. Zakona o Saveznom ustavnom sudu, član VI/3.b) Ustava BiH ne zahtijeva iznošenje tvrdnje o povredi ljudskih prava i sloboda, već govori o ustavnim pitanjima. Prema tome, očigledno se ne radi o pitanju da li su povrijeđena ljudska prava, pa, tako, ni da li postoji aktivna legitimacija u vezi s tim. Ograničenja ovlaštenja za podnošenje apelacije, koja je Ustavni sud razvio u vezi sa ljudskim pravima, u skladu s tim, nisu nužna u kontekstu Ustava BiH. Ukoliko objektivno razmatramo jezičko značenje člana VI/3. b) Ustava BiH, dolazimo do zaključka da Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o svim ustavnopravnim relevantnim pitanjima samo onda kada postupak iniciraju privatna fizička i pravna lica, već i bilo koja druga lica, bez obzira na to što imaju javnopravni karakter.

Polazeći od toga, ostaje da se ispita da li, ako ne iz jezičkog značenja odredbe člana VI/3.b) Ustava BiH, postoje druge okolnosti zbog kojih bi se ova odredba morala tako tumačiti da se određenim licima ograniči ovlaštenje da podnesu apelaciju. Teleološki tumačeno, trebalo bi biti nesporno da se na povredu određenih ustavnih ljudskih prava i sloboda može pozvati samo onaj koji može biti nosilac tih prava. Fizičke osobe, prema tome, mogu se pozvati na sva prava iz Ustava BiH i EKLJP. Pravna lica mogu se pozvati samo na ona prava koja im, prema prirodi stvari, pripadaju. Ustav BiH, doduše, ne sadrži odredbu koja bi bila slična članu 19. stav 3. njemačkog Osnovnog zakona.

Ipak, primjenjivi sadržaj određenog prava proizlazi iz prirode samog prava. Tako, logički zaključujući, pravno lice ne može se pozvati na zabranu mučenja, a eventualno pozivanje na povredu prava na imovinu sasvim je moguće. U pojedinim slučajevima nije lako utvrditi da li se i u kojoj mjeri određeno pravo, prema svojoj prirodi, primjenjuje i na pravna lica. Dalje, postavlja se pitanje da li se privatna lica, osim odredaba koje jamče ljudska prava i slobode, mogu pozivati i na druge ustavne odredbe. To je više pitanje dopustivosti predmeta spora, a manje postojanja aktivne legitimacije. U principu, polazi se od toga da je svako privatno lice, kao jedan dio društva, zaštićeno ustavnim principima, kao, naprimjer, principom pravne države, mada se u ovakav koncept ne uklapa subjektivnopravna perspektiva ljudskih prava i sloboda i nosilaca tih prava. Tako, nije suprotno kursu koji je utvrdio Ustavni sud ako Ustavni sud u Odluci broj U 42/03, ukazujući na svoju praksu iz Odluke broj U 5/02, Državi i entitetima zabrani da se pozivaju na, u konkretnom slučaju, član 10. EKLJP.³²¹¹ Naime, treba razlikovati, s jedne strane, ovlaštenje za iznošenje žalbenih navoda (Beschwerdebefugnis), znači, mogućnost da neko bude povrijeđen u uživanju određenog prava, od, s druge strane, ovlaštenja za ulaganje apelacije (Antragsbefugnis), tj. prava da se pred Ustavnim sudom utvrdi povreda Ustava BiH. Uzimajući to u obzir, državni organi ne bi se mogli pozivati na ljudska prava, ali bi mogli iznositi pred Ustavnim sudom povredu drugih ustavnih odredaba, naprimjer, po osnovu određene sudske odluke. Upravo opisani slučaj, u kojem je Tužilaštvo u apelaciji iznijelo tvrdnju o ekscesivnoj zaštiti ljudskih prava pred krivičnim sudom na zloupotrebljavajući način, a na teret pravne države i opšteg javnog interesa za krivično gonjenje, može pojasniti ovaj zaključak.

Osim toga, po osnovu člana VI/3.b) Ustava BiH, mogu se izvući i sistemska ograničenja ovlaštenja za podnošenje apelacije Ustavnom sudu. Državnim organima ili njihovim dijelovima, koji, prema članu VI/3.a) Ustava BiH, mogu pokrenuti postupak apstraktne kontrole ustavnosti ili organski, tj. federalni spor, ne bi se smjelo dopustiti da na osnovu člana VI/3.b) Ustava BiH izbjegnu ispunjavanje uslova koji su propisani članom VI/3.a) Ustava BiH. Isto važi i za član VI/3.c) Ustava BiH. Ova odredba jasno reguliše uslove pod kojim jedan sud može da proslijedi pitanje Ustavnom sudu. Član VI/3.a) i c) Ustava BiH, u vezi s tim, predstavlja leges speciales u odnosu na član VI/3.b) Ustava BiH. Prema tome, ukoliko uslovi za pokretanje postupka prema članu VI/3.a) i c) Ustava BiH nisu ispunjeni, ni pristup Ustavnom sudu prema članu VI/3.b) ne bi smio biti dozvoljen.

S obzirom na ovakav razvoj sudske prakse, u principu, član VI/3.b) bi više imalo smisla označavati kao nadležnost za ustavnu reviziju nego kao ustavnu žalbu, jer bi, u suprotnom, lako moglo doći do misaonog redukovanja individualne žalbe po „mustri“ EKLJP ili Osnovnog zakona SR Njemačke, čime bi se izostavio cijeli niz nadležnosti Ustavnog suda prema ovoj odredbi.