i. “Sudska odluka”

Na osnovu člana VI/3.b) Ustava BiH, dopustiv predmet spora su, u svakom slučaju, presude sudova u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud podrazumijeva pod pojmom „presuda“ principijelno sve vrste sudskih odlučenja, bez obzira na njihovu formalnu odluku, naprimjer, sudsko rješenje kojim sud zamjenjuje jedan upravni akt.³¹⁷⁴ Nevezano za činjenicu da je ovo tumačenje sasvim svrsishodno, ono ima pokriće i u jezičkom tumačenju ove odredbe, jer izraz presuda odnosi se ne samo na presude u užem smislu riječi već, u principu, i na sve ostale sudske odluke.³¹⁷⁵

Dopustivi predmeti spora su, takođe, presude entitetskih ustavnih sudova.³¹⁷⁶ Prema mišljenju Ustavnog suda, nema razumljivog i opravdanog razloga zbog kojeg se ustavni sudovi entitetâ ne bi trebali tretirati kao „sudovi u Bosni i Hercegovini“. Takođe, djelotvornost apelacione nadležnosti Ustavnog suda bila bi znatno ograničena ukoliko se ne bi mogla podnijeti apelacija i protiv odluka entitetskih ustavnih sudova.³¹⁷⁷ U predmetu broj U 5/99 rješavan je spor između Posavskog kantona i FBiH, koji je izgubio Kanton pred Ustavnim sudom FBiH. Pred Ustavnim sudom BiH Kanton se pozivao na supremaciju državnog ustava nad federalnim ustavom [član III/3.b) Ustava BiH], kao i na klauzulu „kontinuiteta propisâ“ iz Aneksa II st. 2. i 3. uz Ustav BiH. Prema ovom propisu, svi zakoni, uredbe i sudski poslovnici koji su bili na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada je Ustav BiH stupio na snagu ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu suprotni Ustavu dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine (stav 2). Isto važi i za postupke pred sudovima koji su u tom trenutku bili u toku (stav 3). Naravno, Ustavni sud je „gađao nešto iznad postavljenog cilja“, te je utvrdio i neustavnost člana 78. kantonalnog ustava, mada je trebalo samo da utvrdi neustavnost presude Ustavnog suda FBiH. Pri tome, trebalo bi da važi princip zabrane proizvoljnosti, koji, uopšteno, važi pri preispitivanju nižestepenih presuda.³¹⁷⁸ U predmetu broj U 39/00 Ustavni sud se ograničio na ispitivanje usaglašenosti odluke Ustavnog suda FBiH sa Ustavom BiH, a nije samostalno ispitivao u kojoj su mjeri jezičke diferencijacije između kantonalnog i federalnog ustava saglasne sa ovim posljednjim. Posebno, Ustavni sud je pravilno postupio kada nije ispitivao da li su lingvističke razlike saglasne Ustavu BiH.

U izdvojenom mišljenju sudija Arsović, između ostalog, iznosi stanovište da Ustavni sud, generalno, nije pozvan da preispituje odluke entitetskih ustavnih sudova. Naime, ovi sudovi nisu „sudovi“ u smislu Ustava BiH. Njihov mandat i njihovo biće principijelno se razlikuju od nižestepenih redovnih sudova. Prema tome, „ustavni sud“ nije „sud“, jer bez oznake „ustavni“ ne može uopšte postojati. Osim toga, državnoj strukturi Bosne i Hercegovine ne odgovara da entitetski ustavni sudovi podliježu kontroli Ustavnog suda BiH. Takođe, presuda entitetskog ustavnog suda ne može povrijediti Ustav BiH, jer ovi sudovi imaju obavezu da presuđuju prema entitetskom ustavu. Konačno, Ustavni sud, u okviru svoje nadležnosti prema članu VI/3.a) i c) Ustava BiH, može u dovoljnoj mjeri da štiti Ustav BiH.

Pokušaj da se u izdvojenom mišljenju široko jezički postavljena odredba člana VI/3.b) Ustava BiH redukuje teleološkim tumačenjem nije uspio. Ono otpada i zbog same činjenice da Ustav BiH nameće cjelokupnoj javnoj vlasti kako na državnom, tako i na entitetskom nivou obavezu da poštuje ljudska prava i ustavne obaveze. Ova „veza“ je izraz i nužna pretpostavka federalne strukture države. Uzimajući to u obzir, ne može nas ubijediti teza da je entitetske ustavne sudove potrebno izdvojiti iz pojma „sud u Bosni i Hercegovini“ (kako u članu VI/3.b), tako i u članu II/6. Ustava BiH), respektujući i posebnosti koje taj dio sudske vlasti ima.

Teško je naći odgovor na pitanje kako i u kojoj mjeri Ustavni sud BiH može proglasiti apelacije dopustivim u slučaju povrede prava na pristup sudu, ili povrede prava na suđenje u razumnom roku, u kojim uopšte nema „presude suda u Bosni i Hercegovini“. Takođe, isto pitanje odnosi se na apelacije protiv drugih akata javne vlasti, naprimjer, upravnih akata ili zakona. Prema jezičkom značenju, član VI/3.b) Ustava BiH ne spominje šutnju sudske vlasti, odnosno drugih organa koji nisu sudovi, ili akte drugih vrsta javne vlasti koje nisu sudska vlast. Čini nam se da ova formulacija, prema kojoj Ustavni sud ima „apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“, ograničava Ustavni sud na donošenje sudskih odluka. Pri tome, i sâm izraz „apelaciona nadležnost“, koji je izabrao Ustavni sud s obzirom na jezičko značenje odredbe člana VI/3.b) Ustava BiH, nije sasvim tačan. Dietl/Lorenz prevodi appellate jurisdiction kao nadležnost u žalbenoj instanci za razliku od originalne nadležnosti (original jurisdiction). To bi značilo da Ustavni sud nikada ne bi mogao proglasiti jednu apelaciju dopustivom i odlučivati o njoj ukoliko prethodno niži sud nije odlučivao u tom istom predmetu. Drugim riječima, ako nedostaje presuda, nedostaje i „predmet spora“. To bi imalo dvostruki značaj: s jedne strane, postupak pred Ustavnim sudom se nikada ne bi mogao pokrenuti ukoliko ne bi postojao djelotvoran pravni lijek protiv određenog akta javne vlasti (nemogućnost pristupa sudu), ili bi postupak trajao van razumnog roka. S druge strane, u vezi sa formulacijom „presuda bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“, Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava BiH, ne bi mogao nikada postupati protiv akata upravnih organa ili odlučivati o ustavnosti zakona.

U narednom tekstu pokazaće se u kojoj mjeri se Ustavni sud odvojio od strogog jezičkog tumačenja odredaba člana VI/3.b) Ustava BiH i kako bi se mogla dalje razvijati sudska praksa Ustavnog suda.