1. Pregled

Nadležnosti Države koje su propisane članom III/1.a) i III/1.b) Ustava BiH nisu isključive prirode. Prema članu III/2.a) Ustava BiH, entiteti imaju pravo da uspostavljaju paralelne odnose sa susjednim državama pod uslovom da su saglasni sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine. Osim toga, svaki entitet može sklapati sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama uz saglasnost Parlamentarne skupštine. Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti da za određene vrste sporazuma takva saglasnost nije potrebna [član III/2.d) Ustava BiH]. Takvi posebni odnosi ili sporazumi sa drugim državama i međunarodnim organizacijama imaju dodirne tačke sa nadležnošću Države za vanjsku politiku i vanjskotrgovinsku politiku.

Ustavnopravne odredbe o nadležnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz člana V/3. Ustava BiH treba da budu shvaćene kao generalne, opšte odredbe.²⁶¹⁴ Član V/3.b) Ustava BiH, prema kojem Predsjedništvo Bosne i Hercegovine imenuje ambasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine, od kojih najviše dvije trećine mogu biti odabrane sa teritorije Federacije, ne isključuje pravo entitetâ da predlažu kandidate sve dok taj prijedlog nema snagu pravne obaveze za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.²⁶¹⁵ Prema tome, entiteti imaju pravo da uspostavljaju predstavništva u inostranstvu i predlažu ambasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine sve dok se to ne upliće u ovlaštenje Bosne i Hercegovine da bude predstavljena kao (suverena) Država.²⁶¹⁶ Imenovanje zastupnika diplomatskih predstavništava Bosne i Hercegovine je, suprotno tome, isključivo pravo Predsjedništva Bosne i Hercegovine.²⁶¹⁷

Takođe, u predmetu broj U 5/98-II²⁶¹⁸ Ustavni sud BiH obrazlaže rezidualne nadležnosti entitetâ prema članu III/2.a) Ustava BiH, koje generalno pripadaju Bosni i Hercegovini prema članu III/1.a) i b) Ustava BiH.

Član III/2.b) i član III/4. Ustava BiH više se odnose na nužnost kooperacije Države i entitetâ nego na stvarne isključive nadležnosti. Prema članu III/4. Ustava BiH, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine može odlučiti da podstakne međuentitetsku koordinaciju u stvarima koje nisu u okviru nadležnosti Bosne i Hercegovine predviđenih Ustavom BiH, izuzev ako se u konkretnom slučaju jedan entitet tome usprotivi. Svaki entitet će pružiti svu potrebnu pomoć vladi Bosne i Hercegovine, kako bi joj se omogućilo da ispoštuje međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine, s tim da će finansijske obaveze koje je napravio jedan entitet bez saglasnosti drugog, a prije izbora Parlamentarne skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ostati obaveza tog entiteta osim ukoliko je ta obaveza neophodna da bi se nastavilo članstvo Bosne i Hercegovine u nekoj međunarodnoj organizaciji [član III/2.b) Ustava BiH].

Član III/2.c) Ustava BiH stipuliše više odgovornost nego ovlaštenje entitetâ da ispune sve uslove za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod njihovom jurisdikcijom održavanjem civilnih ustanova za primjenu pravnih propisa, koje će funkcionisati u skladu sa međunarodno priznatim standardima uz poštivanje međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, iz člana II Ustava BiH i preduzimanjem ostalih odgovarajućih mjera.

Entitetima ne pripadaju rezidualne nadležnosti u području rješavanja tzv. federalnih sporova²⁶¹⁹ za koje je, prema članu VI/3.a) Ustava BiH, isključivo nadležan Ustavni sud BiH. Zbog toga i uzimajući u obzir njegova ovlaštenja da određuje privremene mjere u skladu sa članom 77. Pravila USBiH aktuelne verzije (u daljnjem tekstu i kao: a. v.), Ustavni sud BiH ne vidi bilo kakav prostor da institucije Republike Srpske usvoje privremene mjere u slučaju federalnih sporova.²⁶²⁰ Član 138. Ustava RS, izmijenjen amandmanima LI i LXV, daje ovlaštenje organima Republike Srpske da privremeno, do odluke Ustavnog suda BiH, u slučajevima kada mogu nastupiti neotklonjive štetne posljedice za RS, donose akte i preduzimaju mjere radi zaštite prava i interesa RS kada se aktima institucija BiH ili aktima FBiH, protivno Ustavu RS i Ustavu BiH, narušava ravnopravnost RS, ili kada se na drugi način ugrožavaju njena prava i zakoniti interesi, a pri tome nije obezbijeđena njihova zaštita.

Međutim, imajući u vidu Ustav BiH, ne može se prigovoriti ukoliko entiteti žele da pruže svojim građanima širu zaštitu ljudskih prava i sloboda nego što im to nudi sâm Ustav BiH, uključujući EKLJP. Zbog toga je Ustavni sud BiH smatrao da Amandman LVII tačka 1. Ustava RS nije suprotan Ustavu BiH, prema kojem se, u slučaju da postoje različite odredbe o pravima i slobodama u Ustavu RS i Ustavu BiH, primjenjuju one odredbe koje su za pojedinca povoljnije. Ova mogućnost proizlazi iz relativne ustavne autonomije administrativno- teritorijalnih jedinica složenih država, a propisana je i članom 53. (prijašnji član 60) EKLJP.²⁶²¹ Međutim, ovo ovlaštenje entitetâ ne smije se shvatiti kao pravo preuzimanja isključivih nadležnosti državnog nivoa, već kao pravo da entiteti, u okviru vlastitih nadležnosti, u zaštiti idu van minimuma koji predviđa Ustav BiH. Ukoliko entitet želi da pruži bolju zaštitu od Države u oblastima koje nisu u njegovoj, već u državnoj nadležnosti, to se može desiti samo uz delegovanje državne nadležnosti.²⁶²²

Konkurentne nadležnosti egzistiraju u području javne sigurnosti ukoliko se radi o zaštiti vanjskih granica države. Na osnovu specifične nadležnosti iz člana III/1. Ustava BiH i principijelnog prava svake države na samoodbranu radi očuvanja suvereniteta iz člana III/5. Ustava BiH, država je nadležna za osnivanje jedne državne granične službe. Ova nadležnost nije protivrječna nadležnostima i obavezama entitetâ da čuvaju i osiguravaju javni red i mir u skladu sa članom III/2. Ustava BiH. Ta principijelna obaveza je inkorporisana u Zakon o Državnoj graničnoj službi, jer Zakon podržava ovu odgovornost entitetâ i predviđa politiku asistencije i saradnje Državne granične službe i entitetskih policijskih snaga, koja treba da doprinese garantovanju javnog reda pod jurisdikcijama entitetâ.²⁶²³

Sistematika konkurentnih nadležnosti, ako se primijeni na tzv. implied powers,²⁶²⁴ povlači za sobom poteškoće u primjeni, jer se u sistemu složene države ne smije narušiti odnos snaga između države i entiteta. Zbog ovog razloga, da bi se prenijele te nadležnosti, potrebni su svrsishodni korektivi. KLJP pri USBiH se posebno potrudila da ih definiše.²⁶²⁵ Princip upravljanja podjelom nadležnosti između različitih administrativno-teritorijalnih nivoa državne vlasti, koja se štiti u svim konfederalnim i federalnim strukturama, naziva se supsidijarnost. Prema ovom principu, viši nivo (Država) smije preduzeti određenu aktivnost samo onda ako tu aktivnost ne može na isti ili bolji način preduzeti neposredno niži nivo (situacija neophodnosti). Država, pri tome, uživa određeno slobodno polje procjene da li je nešto neophodno ili ne. Takva odluka mora da podliježe kontroli Ustavnog suda BiH.

Obrnuto, Država može delegovati izvršavanje određenih zadataka entitetima koji spadaju u isključivu nadležnost Države.²⁶²⁶