iii. Domaće zakonodavstvo i obaveze saradnje

Uprkos činjenici da je od osnivanja MKSJ-a 1993. godine u različitim vremenskim periodima i na različitim nivoima vlasti (republičkom, entitetskim i državnom) u BiH usvojeno nekoliko zakona s ciljem implementacije kako Statuta MKSJ-a, tako i relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti br. 827 i 955, bosanskohercegovačke vlasti su samo djelimično ispunile „neupitnu obavezu” da usvoje zakonodavstvo kojim bi se implementirali navedeni akti, a koji su bili neophodni da bi se dozvolilo državama da izvršavaju naloge i zahtjeve Suda.²⁵¹⁴ Interesantno je da MKSJ nije zauzeo čvrst stav prema domaćem zakonodavstvu osim u onim slučajevima u kojima se pokazalo da je narušilo ili dovelo u pitanje prvenstvo MKSJ-a. To su bili, naprimjer, slučaj sa zakonima RS o saradnji sa MKSJ-em iz 2002. godine i slučaj (nacrta) zakona o uspostavljanju Komisije za istinu i pomirenje u BiH 2001. godine, kojim se predviđa mogućnost amnestiranja osumnjičenih za ratne zločine.²⁵¹⁵

„Uredbom sa zakonskom snagom o ekstradiciji na zahtjev Međunarodnog suda”, koju je proglasio predsjednik Republike BiH 1995. godine,²⁵¹⁶ izričito se dozvoljava ekstradicija MKSJ-u na osnovu optužnice ili naloga za hapšenje, bez obzira na državljanstvo (čl. 3. i 4. Uredbe). Dalje, Uredbom se predviđa postupak sudskog preispitivanja od (tadašnjeg) Vrhovnog suda RBiH, koje je ograničeno na utvrđivanje činjenice da li je optuženi osoba za koju je podnesen zahtjev za ekstradiciju i da li se zahtjev za ekstradiciju odnosi na krivična djela zločina pobliže označenih u Statutu MKSJ-a (čl. 8. i 18. Uredbe). FBiH je usvojila zakon 1996. godine,²⁵¹⁷ a RS je usvojila „Zakon o saradnji Republike Srpske sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu“²⁵¹⁸ 2001. godine, nakon što se umiješao Visoki predstavnik. Oba zakona su uklonila glavne prepreke za prebacivanje osoba u Hag, tj. državljanstvo određenih osoba.²⁵¹⁹

Nakon stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma, vlasti BiH na državnom nivou nisu usvojile stajalište u vezi sa (kontinuiranom) primjenom republičke Uredbe iz 1995. godine, niti su usvojile novo zakonodavstvo. Štaviše, vlasti nisu ni do danas uspjele da usvoje odgovarajuće zakonodavstvo kojim se reguliše taj vid saradnje²⁵²⁰ iako se Zakonom o krivičnom postupku BiH, koji je donesen u januaru 2003. godine, isključivo zahtijevalo stvaranje posebne legislative na državnom nivou o postupku za predaju osumnjičenih ili optuženih osoba protiv kojih se vode krivični postupci pred međunarodnim krivičnim sudovima.²⁵²¹ Član 414. stav 2. toga zakona, stoga, služi kao argument protiv, inače prihvatljivog, prijedloga da se (u saglasnosti sa Uredbom RBiH, koja se pozivala na tada primjenjive odredbe ZKPRBiH) odredbe ZKPBiH trebaju da primijene mutatis mutandis na predmete koji se bave prebacivanjem osoba u MKSJ. Razlog više za to je i činjenica da i Zakon o krivičnom postupku BiH, uglavnom, sprečava ekstradiciju državljana BiH.²⁵²² Trebalo bi usvojiti jedan opšti zakon o međunarodnoj pravnoj saradnji koji bi se bavio ovim i drugim nedostacima u oblasti sudske saradnje.