i. “Prebacivanje” i “predaja” versus “ekstradicija”
Da bi se napravila razlika između međudržavnih postupaka i onih koji uključuju države i međunarodne krivične sudove, u relevantnim međunarodnim dokumentima izrazi „prebacivanje” i „predaja” se koriste umjesto izraza „ekstradicija”.2506 Ova promjena terminologije odražava važne pojmovne i operativne razlike između prebacivanja ili predaje prema Statutu MKSJ-a i prema tradicionalnoj ekstradiciji.2507 Prije svega, to se odnosi na činjenicu da se ne bi trebalo pozivati na principe domaćeg zakona o ekstradiciji protiv zahtjeva MKSJ-a za prebacivanje. Pravilo 58. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a dalje razjašnjava odnos između člana 29. Statuta MKSJ-a i domaćih odredaba o ekstradiciji, kojim se predviđa da „obaveze sadržane u članu 29. Statuta MKSJ-a imaju prevagu nad svim pravnim preprekama za predaju ili dovođenje optuženog ili svjedoka na MKSJ koje postoje u nacionalnom zakonodavstvu ili međunarodnim ugovorima o ekstradiciji koje je potpisala određena država“.
Stoga, ovdje se ne mogu primijeniti ni uobičajeni koncepti zakona o ekstradiciji koji se zasniva na jednakosti i uzajamnosti, ili uvažavanju izuzetaka, a koji se temelje na državnoj politici i zaštiti ljudskih prava od samovoljnog hapšenja i pritvora koji su često sadržani u državnim ustavima, ugovorima o ekstradiciji ili domaćem zakonodavstvu države u kojoj je optuženi pronađen,2508 jer bi se narušilo prvenstvo Suda predviđeno u članu 9. stav 2. Statuta MKSJ-a.2509 Zbog istog razloga ne može biti primijenjeno ni pravilo (u razvoju) aut dedere aut judicare kojim se od država traži da izruče ili da krivično gone osobe koje je optužila druga država za zločin koji je definisan kao takav u međunarodnom pravu.
Prema Rezoluciji broj 827 (1993) (stav 4), „države će preduzeti sve mjere koje su neophodne prema njihovim domaćim zakonima da provedu odredbe ove rezolucije i Statuta MKSJ-a, uključujući obavezu država da udovolje zahtjevima za pomoć ili nalozima koje izda Pretresno vijeće prema članu 29. Statuta MKSJ-a”. Slijedi da su od 1993. godine sve države imale obavezu da donesu cjelokupno zakonodavstvo za provođenje koje je neophodno da bi mogle da izvršavaju naloge za hapšenje i zahtjeve Suda.2510
Međutim, autori Ustava BiH samo su uopšteno uputili na „saradnju sa MKSJ- em”. Bilo bi poželjno da su autori Ustava BiH ne samo uključili odredbu o obavezi da se sarađuje i postupa u skladu sa naredbama sadržanim u članu 29. Statuta MKSJ-a, nego i da su uspjeli da unesu odredbu kojom se posebno dozvoljava ekstradicija građana u jasno definisanim slučajevima, i to u slučajevima prebacivanja osumnjičenih i optuženih u MKSJ.2511
Footnotes
Bassiouni, 1996, str. 49; Gallant, 2002, str. 344.
Gallant, 2002, str. 346.
Gallant, 2002, str. 353.
O razvoju principa aut dedere aut judicare, vidi: Komisija za međunarodno pravo, Preliminarni izvještaj specijalnog izvjestioca o obavezi ekstradicije ili krivičnog gonjenja, GA, A/CN.4/571 od 7.6.2006. godine, st. 50-51; prema Bassiouniu,koji upućuje na značajan broj multilateralnih konvencija koje stvaraju ili priznaju zločine prema međunarodnom pravu (a koje obično sadrže zahtjeve da potpisnice izruče navodne prestupnike), princip aut dedere autjudicareveć se pojavio kao jedna od normi jus cogensa(vidi, Bassiouni, 2002, str. 10, 13-14).
Osim ako nije neophodno izvršiti izmjene i dopune domaćeg zakona da bi mogli izvršavati navedene obaveze. U vezi s tim vidi, MKSJ, Tužilac protiv Blaškića, Odluka predsjednika o podnesku odbrane podnesenom na osnovu pravila 64, IT- 95-14-T od 2.4.1996. godine, stav 8.
Primjer takve odredbe je član 16. stav 2, druga rečenica Osnovnog zakona Savezne Republike Njemačke (Ustav), kojim se dopušta ekstradicija građana u odabranim slučajevima, kao što je slučaj prebacivanja u Međunarodni sud.