b. Sporovi o stanarskom pravu i ostalim pravima na posjed

Na osnovu pravne regulative koja je usvojena neposredno nakon rata, često na način koji nije bio potpuno transparentan i svima dostupan, prijeratnim nosiocima stanarskih prava dat je veoma kratak rok (7-14 dana) za podnošenje zahtjeva za povrat u posjed stanova koji su napušteni za vrijeme rata. Zbog nepodnošenja odgovarajućeg zahtjeva, mnogi stanovi su proglašavani „trajno napuštenim“, tako da su prijašnji nosioci stanarskih prava izgubili svako pravo na stan, koji je, najčešće, dodjeljivan trećim licima (često raseljenim ili višim vojnim licima).²³⁶⁷ Godine 1998, pod okriljem međunarodne zajednice, pravna situacija je potpuno izmijenjena i svi pravni akti koji su doneseni na osnovu zakonske regulative o napuštenim stanovima poništeni su retroaktivno. Nažalost, Dom se i dalje bavio predmetnom problematikom, jer se dešavalo da su za jedan isti stan podnošena dva zahtjeva, tj. zahtjev su podnosili prijeratni nosioci stanarskog prava, s jedne strane, i „poslijeratni“ nosioci stanarskog prava ili privremeni korisnici, s druge strane. Posljedica toga je bila da su prijeratni nosioci stanarskog prava veoma teško ili uz velika odugovlačenja dolazili do ponovnog posjeda na prijeratnim stanovima. Veoma često je razlog za to bila okolnost – što je nakon usvajanja nove legislative bilo beznačajno – da privremeni stanari, navodno ili stvarno, nisu imali nikakav alternativni smještaj na raspolaganju,²³⁶⁸ ili da su njihov prijeratni stan i dalje koristila treća lica.²³⁶⁹ Prema tome, nedostatak alternativnog smještaja predstavljao je jedan od velikih problema u ostvarenju procesa povratka.

Upravo zbog toga, zakonodavac je, u skladu sa standardima ljudskih prava i sloboda,²³⁷⁰ usvojio novu legislativu kojom je dozvoljena deložacija privremenih korisnika iz stanova čak i kada njen cilj nije bio da se stan vrati prijeratnom nosiocu stanarskog prava, nego da se uvrste u stanove predviđene za alternativni smještaj, tj. da se stave na raspolaganje trećim licima, ukoliko je privremeni korisnik bio u stanju da sebi osigura alternativni smještaj.²³⁷¹ Da se proces povratka ne bi spriječio ili ugrozio, svim privremenim korisnicima je bila uskraćena privremena pravna zaštita protiv rješenja o deložaciji.²³⁷² Drugim riječima, žalba na prvostepeno rješenje nije imala suspenzivno djelovanje. U nekim slučajevima nadležni organi pokazali su se toliko „dosljedni“ tako da su deložirali ljude koji su u stanovima stanovali sasvim legalno, naprimjer, na osnovu ugovora o zakupu stana ili rješenja o dodjeli stana.²³⁷³ Nekada je korisnicima stana (podnosiocima prijava Domu) prijetila deložacija,²³⁷⁴ ili je ona stvarno izvršena,²³⁷⁵ a da pri tome nije poštivana činjenica da je Dom za ljudska prava donio privremenu mjeru zabrane deložacije (to se desilo najmanje jednom).²³⁷⁶ U praksi kao posebno teška problematika pokazali su se slučajevi u kojima su sudovi morali da odvagaju interese, s jedne strane, prijeratnih vlasnika ili nosilaca stanarskih prava, i, s druge strane, trenutnih vlasnika ili nosilaca stanarskih prava kada je u pitanju imovina koja je za vrijeme rata zamijenjena ili prodana. Relevantno zakonodavstvo se moralo poboljšavati u više navrata. Sudovi su bili na „teškim mukama”, jer je zakonodavstvo u određenim slučajevima predviđalo postupanje koje je protivno principu pravosnažnosti pravnih akata, ili je predviđalo veoma detaljne mehanizme za zaštitu od izvršenja rješenja o deložaciji. S obzirom na to da Aneks 7. DMS nije propisao ex lege ništavost ugovora o prodaji ili zamjeni nekretnina za vrijeme rata,²³⁷⁷ nego je dozvolio mogućnost da se sudski pobije pravna pretpostavka o sklapanju ugovora uz manu volje (prijetnja i prisila), bilo je potrebno razjasniti da li su obje strane u postupku sklopile ugovor na dobrovoljan način. CRPC se ograničio – kao što je u prethodnom tekstu navedeno – na utvrđivanje savjesnog posjeda, tj. vlasništva na dan 1.4.1992. godine. Znači, izabran je dan koji među strankama ne bi trebalo da bude sporan. Odlučujuće pitanje koje se odnosi na valjanost naknadno sklopljenog ugovora o kupoprodaji ili zamjeni nekretnina CRPC je prepuštao domaćim sudovima.²³⁷⁸ Pri tome, izvršenje odluke CRPC-a je bilo pravilo. Izuzetno, oštećeno lice je moglo podnijeti zahtjev CRPC-u da se izvršenje njegove odluke odgodi do okončanja sudskog postupka u vezi sa valjanošću ugovora o kupoprodaji ili zamjeni, i to samo u slučaju da to dozvoli CRPC.²³⁷⁹ Da bi se to desilo, novi vlasnik je morao podnijeti zahtjev i priložiti ugovor o zamjeni ili kupoprodaji, te dokazati da će pretrpjeti nenadoknadivu štetu ukoliko izvršenje odluke CRPC-a ne bude odgođeno. Prema tome, domaći sudovi nisu bili ovlašteni da bez isključivog naloga CRPC-a dozvole da se odgodi izvršenje odluke CRPC-a.²³⁸⁰ Pri tome, nužna saradnja, s jedne strane, domaćih upravih organa i sudova i, s druge strane, CRPC-a nije funkcionisala, uglavnom, zbog toga što domaći organi nisu bili upoznati sa relevantnom regulativom ili praksom. Uprkos činjenici da je podnosilac prijave izdjejstvovao pravosnažnu presudu u svoju korist i da se upisao kao vlasnik u zemljišnu knjigu,²³⁸¹ ili da je odgovarajući sudski spor bio u toku,²³⁸² znalo se desiti da domaći sudovi „slijepo“ provode rješenje o deložaciji, doneseno na osnovu odluke CRPC-a, a da prethodno ne donesu odluku o privremenoj sudskoj zaštiti koja je tražena. U takvom nedostatku ili uskraćivanju pravne zaštite Dom za ljudska prava je vidio povredu prava na imovinu, kao i povredu prava na djelotvoran pravni lijek.²³⁸³ Takođe, i nejednako tretiranje pravnih titulara odluke CRPC-a i onih takvu odluku nisu (još) imali bilo je, prema mišljenju Doma za ljudska prava, neopravdano, i to upravo zbog – prethodno spomenute – činjenice da je pitanje vlasništva bilo redovno nesporno na relevantan datum (1.4.1992. godine).²³⁸⁴