a. Odugovlačenje ili uskraćivanje prava na povrat u posjed imovine

U velikom broju slučajeva Ustavni sud BiH i Dom za ljudska prava, odnosno Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, bave se predmetima bezuspješnih pokušaja vlasnika i nosilaca stanarskih prava da ponovo vrate u posjed svoju prijeratnu imovinu, koju su nadležne ustanove i organi, na osnovu stare, „ratne“, pravne osnove, koja je protivna EKLJP, proglasili napuštenom ili odmah i direktno dodijelili trećim licima, te često nezakonito, nekada i nasilno, oduzeli.²³⁵⁷ U nekim slučajevima apelanti, tj. podnosioci prijava, suočavali su se sa šutnjom administracije ili neaktivnošću nadležnih organa bez obzira na to što je izmijenjena pravna situacija koja je garantovala pravo prijeratnim vlasnicima i nosiocima stanarskih prava povrat imovine u posjed. Na taj način bilo im je praktično nemoguće da ostvare svoja prava. Konačno, sudovi su često, nezakonito negirajući svoju nadležnost, odbacivali njihove zahtjeve.²³⁵⁸ Ne tako rijetko nadležni upravni organi ili sudovi bili su pro forma aktivni. Međutim, oštećena lica nisu mogla ostvariti svoje zahtjeve zbog nemogućnosti da dođu do izvršnog naslova, jer se predmet stalno slao sa viših na niže instance i obrnuto.²³⁵⁹

Čak i kada su sudovi mogli da sačuvaju svoju nezavisnost, te donosili odluku o deložaciji nezakonitog korisnika u korist tzv. manjinskih povratnika, povrat u posjed bi propao zbog nemogućnosti da se takva odluka provede u izvršnom postupku. U nekim slučajevima izvršni postupak bi se odugovlačio, čak i nakon neopravdano dugog upravnog ili sudskog postupka,²³⁶⁰ ili bi policijske snage odbijale da pruže neophodnu podršku, tj. smatrale bi da „nisu u stanju“ da asistiraju (!) nadležnim izvršnim sudskim organima, kojima bi se protivile grupe građana organizovane radi „zaštite“ nezakonitih ili privremenih korisnika.²³⁶¹ Slično se dešavalo i sa nosiocima stanarskih prava koji, iako su dobili konačnu odluku CRPC-a kojima je potvrđeno njihovo stanarsko pravo i pravo na povrat stana, nisu mogli da vrate stan u posjed uprkos mnogobrojnim pokušajima. Naime, u mnogim takvim slučajevima domaći nadležni upravni organi odbijali su da blagovremeno, tj. u zakonskim rokovima, donesu rješenje o izvršenju odluke CRPC-a.²³⁶² Katkada bi se povratnicima koji su imali izvršne naslove uskraćivao povrat imovine u posjed sa obrazloženjem da ti objekti nisu useljivi, jer im je, u međuvremenu, promijenjena namjena, tj. postali su poslovni prostori.²³⁶³ U takvim situacijama oštećenim osobama ostajala bi samo mogućnost naknade štete.

Kada bi povratnici, nakon svih tih problema, ipak, vratili svoju imovinu u posjed, često se dešavalo da je ona bila uništena ili opljačkana. Nažalost, u mnogim slučajevima povratnici nisu mogli dokazati ko je otuđio ili uništio njihovu imovinu, te da su nadležni organi odgovorni za to. Ipak, u jednom slučaju Dom je došao do saznanja i usvojio odluku kojom je utvrdio odgovornost organa nadležnih za povrat, jer su svojom neaktivnošću bili odgovorni za to što je podnosiocu prijave otuđena imovina.²³⁶⁴ Dom nije u svim slučajevima mogao utvrditi diskriminišuće motive nadležnih organa za vršenje opstrukcije iako je u mnogim slučajevima bilo prostora za to.²³⁶⁵

Do okončanja primjene zakonske regulative o napuštenim stanovima ili imovini pravno stanje, uprkos svojoj neutralnosti, bilo je diskriminišuće u odnosu na tzv. manjinske povratnike, tako da je „nastavljeno“ etničko čišćenje koje se provodilo za vrijeme rata. Naime, bilo je sasvim logično da su pripadnici „manjinskih grupa“ na određenoj teritoriji napuštali svoje domove zbog rata, te su se upravo oni, pokrećući postupke za povrat imovine, morali suočavati sa pravnom situacijom u kojoj su njihove stanove zaposjela treća (nerijetko, takođe, raseljena) lica.²³⁶⁶

Nepojmljiva koegzistencija stanja pravne države i vladavine arbitrarnosti na istom prostoru i u isto vrijeme, s jedne strane, i očajnog vjerovanja u funkcionalnost pravosuđa, s druge strane, veoma je dobro razjašnjena u predmetu Doma broj CH/96/28. U septembru 1995. godine, znači neposredno prije usvajanja Dejtonskog sporazuma, trupe Armije RBiH napredovale su na terenu, a posljedica toga je bila da se srpsko civilno stanovništvo pokrenulo sa tih područja. Podnosilac prijave, inače bošnjačkog porijekla, jedne večeri je morao sa svojom porodicom da napusti svoj stan u Banjoj Luci, u kojem je živio skoro 30 godina kao nosilac stanarskog prava. Naime, kada su tri pripadnika rezervne policije došla pred njegov stan i pokušala da nasilno uđu u njega, podnosilac prijave je nazvao redovnu banjalučku policiju kako bi ga zaštitila. Policija je došla nešto kasnije, te nakon što je saslušala podnosioca prijave, napustila stan, a porodicu podnosioca prijave prepustila pripadnicima rezervne policije na milost i nemilost. Pripadnici rezervne policije su dali porodici podnosioca prijave 5 minuta da napusti stan. Iste večeri u stan se uselilo protjerano lice srpske nacionalnosti. Duže od dvije godine (!), koje se, uglavnom, odnose na postdejtonski period, podnosilac prijave nije mogao da ponovo vrati u posjed napušteni stan. Protiv nezakonitog djelovanja policije i zaposjedanja stana podnosilac prijave se borio konvencionalnim sredstvima pravne države. Godine 1996. podnosilac prijave je nekako uspio da dobije pravosnažno sudsko rješenje o deložaciji nezakonitog korisnika. Tokom te godine podnosilac prijave je 7 (!) puta bezuspješno pokušavao da izvrši to rješenje u prisutnosti sudskog izvršitelja i policije. Svakom pokušaju da se stan iseli prisustvovala je grupa razjarenih ljudi koja je „štitila“ nezakonitog korisnika. Uprkos bezuspješnim pokušajima, podnosilac prijave je i dalje vjerovao nadležnim organima da će mu omogućiti da ostvari svoje pravo. Međutim, pri svakom pokušaju deložacije policija je inscenirala „nemogućnost“ njenog izvršenja. Čak i kada je nezakoniti korisnik prepustio posjed na stanu drugom nezakonitom posjedniku sa ciljem da rješenje o deložaciji prestane da pravno djeluje, podnosilac prijave je i dalje vjerovao u pravnu državu, te je u decembru 1996. godine podnio tužbu nadležnom sudu protiv novog nezakonitog posjednika stana. Sud nije odlučio o tužbi do novembra 1997. godine, kada je Dom za ljudska prava u istom predmetu donio svoju odluku. Tek nakon odluke Doma za ljudska prava, podnosilac prijave je uspio da uđe u posjed predmetnog stana.