(c) Uloga Pravoslavne crkve

Ustavni sud BiH je, takođe, morao ispitati ustavnost člana 28. stav 4. Ustava RS,²³¹⁷ koji glasi:

„Država materijalno pomaže Pravoslavnu crkvu, sarađuje s njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti.“

Opšte privilegovanje Pravoslavne crkve, prema mišljenju Ustavnog suda BiH, ne stvara ustavnopravne dileme. Ni Ustav BiH, ni drugi međunarodnopravni mehanizmi, uključujući EKLJP, ne garantuju pravo religijskih zajednica na ravnopravan tretman ili isključivu obavezu razdvajanja države od crkve. Osnivanje državne crkve, prema tome, nije suprotno članu 9. EKLJP ukoliko su obezbijeđene specifične garancije za individualnu slobodu vjeroispovijesti.²³¹⁸ Uprkos tome, pobijana odredba iz Ustava RS ne odražava standard individualne slobode vjeroispovijesti prema članu 9. EKLJP, kao jednog od osnovnih stubova demokratskog i pluralističkog društva. Član 28. stav 4. Ustava RS služi, naime – kao što je praksa²³¹⁹ pokazala – kao ustavnopravna osnova za stvaranje javne atmosfere u kojoj se sprečava slobodno izražavanje ili korištenje religijske slobode.²³²⁰ Garancije iz st. 1. i 2. člana 28. Ustava RS, kada su u pitanju individualne slobode i jednakost religijskih zajednica, ne mogu otkloniti ovaj nedostatak a, samim time, ni jamčiti u svojoj suštini i djelotvornosti slobodu vjeroispovijesti u smislu EKLJP.²³²¹ Takođe, i jasno privilegovanje Pravoslavne crkve putem materijalne pomoći RS, kako je to propisano članom 28. stav 4. Ustava RS, ne može se opravdati u ustavnopravnom smislu, pa je, prema tome, inherentno diskriminišuće.²³²²