(a) Grupni slučajevi diskriminacije kao posljedica sukoba

Nakon rata situaciju u Bosni i Hercegovini karakterisala je činjenica da su se ljudska prava generalno poštivala, ali da je poštivanje ili nepoštivanje ljudskih prava i sloboda bilo etno-politički determinisano. Ljudi uopšteno nisu bili obespravljeni, nego, u pravilu, samo onda kada su nacionalistički nosioci vlasti bili druge etničke pripadnosti u odnosu na njih.

Diskriminacija je išla veoma daleko. Neposredno nakon stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma dešavala su se čak i nezakonita lišavanja slobode s ciljem razmjene zarobljenika ili osoba lišenih slobode. Tokom takvih

lišavanja slobode oštećena lica, u principu, zbog diskriminišućih motiva, bila su prisiljavana na rad, prema njima se postupalo neljudski ili na ponižavajući način, a njihova imovina je često bila pljačkana ili uništavana.²²⁴³ U jednom predmetu Dom za ljudska prava je utvrdio da je izvršena diskriminacija prema podnosiocu prijave u uživanju prava iz člana 5. (b) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije.²²⁴⁴ Nakon početnih poteškoća zbog nedostatka dokaza,²²⁴⁵ Dom za ljudska prava, uz podršku međunarodnih organizacija koje su radile na terenu, uspio je da utvrdi da su se odgovorne strane iz Aneksa 6. DMS ponašale na diskriminišući način u mnogim slučajevima.

Sistemska diskriminacija utemeljena na nacionalnoj osnovi je na posebno drastičan način vršena prema tzv. manjinskim povratnicima, izbjeglicama i raseljenim licima, i to u postupcima kako pred opštinskim organima uprave, tako i pred sudovima koji nisu bili dovoljno nezavisni.²²⁴⁶ U godinama nakon rata pravna situacija u pogledu napuštene imovine u društvenom i privatnom vlasništvu doprinijela je da se učvrste rezultati etničkog čišćenja; uprava i sudovi su, takođe, na svoj način doprinosili opštoj atmosferi koju je karakterisalo onemogućavanje manjinskih povrataka.²²⁴⁷

Pitanje diskriminacije povratnika je već problematizovano u komentarima predmeta koje je rješavao Ustavni sud BiH, kao što su „etnicizirana“ imena gradova²²⁴⁸ i etnički uslovljeni teritorijalni simboli,²²⁴⁹ u kojima je Ustavni sud BiH došao do zaključka da etnička diskriminacija ili instrumentalizacija simbola socijalne, religijske ili nacionalne identifikacije ima značajan uticaj na sprečavanje povratka izbjeglica ili raseljenih lica u područja u kojima druga etnička skupina čini većinu.

Veliku pažnju privukli su tzv. stanovi JNA, tj. stanovi oficira koji su za vrijeme rata služili u JNA i koji su nakon rata tražili da im se vrate njihovi prijeratni stanovi u posjed, a koji su se nalazili na području današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Usvajajući posebne odredbe u okviru Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima [član 3.a)], Federacija je željela da spriječi povratak ovih osoba, koje je smatrala neprijateljima ili izdajnicima par exellence. Dom za ljudska prava je zaključio da su ove odredbe implicitno diskriminišuće.²²⁵⁰ Iako su te odredbe, koje su usmjerene protiv pravih ili pretpostavljenih agresora, na neki način, emotivno motivisane, zabrinutost izaziva namjera da se „uspjesi“ etničkog čišćenja ili faktička pomjeranja etničkih skupina iz perioda rata zadrže i u poslijeratnom periodu. U posljednju kategoriju ubrajaju se, naprimjer, prethodno²²⁵¹ opisani primjeri sporova o ponovnom podizanju kulturnih i vjerskih objekata razrušenih u ratu ili zatvaranju muslimanskih groblja u Banjoj Luci, te, s tim u vezi, sporovi o zabranama (vjerskih) sahrana (dženaza).

U slučaju Vrhbosanske nadbiskupije Dom za ljudska prava je utvrdio da je Opština Travnik diskriminisala katoličku vjersku zajednicu, Vrhbosansku nadbiskupiju, u odnosu na Islamsku vjersku zajednicu u vezi sa pravom na slobodu religije. Prema mišljenju Doma, opštinska vlast je bez opravdanog razloga različito tretirala katoličku vjersku zajednicu u odnosu na Islamsku vjersku zajednicu na štetu ove prve. To je učinila tako što je donijela pravno sumnjivu odluku o privremenoj restituciji (jer nije donesena zakonska osnova za tako nešto) značajnog dijela nacionalizovanog vlasništva Islamske vjerske zajednice na tom području (zgrada od značaja), a imovina Nadbiskupije, koja je bila nacionalizovana prije 40 godina, vraćena je samo djelimično, tj. na način koji nije zadovoljavao istinske potrebe za vjerskim obrazovanjem.²²⁵²

U jednom drugom kompleksnom slučaju radilo se o zaposlenicima koji su za vrijeme rata, zbog ekonomskih ili „sigurnosnih“ razloga, stavljeni na tzv. liste čekanja posla, ili su odmah dobili otkaz radnog odnosa. Veći broj ovih oštećenih lica nikada više nije vraćen na predratna radna mjesta. Veoma često na njihova radna mjesta zaposlene su osobe druge etničke skupine koja je činila većinsko stanovništvo u mjestu u kojem se nalazio poslodavac. Na ovaj način, prema mišljenju Doma, oštećenim licima su na diskriminišući način povrijeđena prava na osiguranje egzistencije putem slobodnog izbora radnog mjesta, na pravične uslove rada, te, u nekim slučajevima, na jednaku naknadu za rad (čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima).²²⁵³

Nastavak diskriminišućeg primjera ponašanja i nakon rata, iskreno rečeno, mogao se očekivati. Upravo zbog ovoga razloga, zabrana diskriminacije imala je centralnu ulogu u postdejtonskom pravnom poretku u Bosni i Hercegovini. Zabrana diskriminacije na osnovu spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog i drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, povezanosti sa nacionalnom manjinom, imovine, rođenja ili drugog statusa važi u Bosni i Hercegovini ne samo prema članu 14. EKLJP i odgovarajućim odredbama u drugim međunarodnopravnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, diskriminacija je eksplicite zabranjena u članu II/4. Ustava BiH i članu I14. Aneksa 6. DMS, koji štite svakoga od neopravdanog tretiranja u uživanju svih prava i sloboda iz Ustava BiH i Aneksa 6, uključujući prava i slobode koje se nalaze u aneksima na ova dva pravna akta. Na osnovu člana II2.b) Aneksa 6. DMS, Dom za ljudska prava, zajedno sa Ombudsmanom Bosne i Hercegovine, posebno je zadužen da preispita da li su se strane potpisnice Aneksa 6. DMS ili administrativno-teritorijalne jedinice koje su im podređene ponašale na diskriminišući način. Isti zadatak ima Ustavni sud BiH, a koji jasno proizlazi iz ustavne obaveze ove institucije da podržava („štiti“) Ustav BiH (član VI/3. Ustava BiH), što uključuje i ustavna prava i slobode iz člana II Ustava BiH.