ii. Aneks 7. DMS: Povrat u posjed napuštene imovine

Nakon stupanja na snagu Aneksa 7. DMS, entiteti su usvojili neophodne zakone kako bi građanima omogućili da vrate za vrijeme rata napuštene privatne i društvene stanove i drugu imovinu.¹⁶⁰⁸ Zakonski rokovi za povrat napuštene društvene imovine, prije svega stanova, proporcionalno su određeni, pa su se, prema tome, morali poštivati.¹⁶⁰⁹ S druge strane, za povrat privatne imovine zakon nije određivao bilo kakve rokove.¹⁶¹⁰ Takođe, kao neoboriva zakonska pretpostavka, propisano je da se sve osobe koje su napustile svoju imovinu u vremenskom periodu između 30.4.1991. i 19.12.1998. godine pravno tretiraju kao izbjeglice i interno raseljena lica. Prema tome, nadležni organi, u postupku povrata imovine prema tzv. imovinskim zakonima, nisu imali pravo da utvrđuju, raspravljaju o motivima ili razlozima za napuštanje imovine. Cilj ove zakonske pretpostavke, koja je predviđena Aneksom 7. DMS, bio je da se ponovo uspostavi činjenično stanje, tj. da se stanovništvo rasporedi onako kako je bilo 30.4.1991. godine.¹⁶¹¹ Jedina činjenica i pitanje koje su nadležne institucije, tj. organi mogli utvrđivati, tj. postaviti jeste da li je oštećena osoba posjedovala imovinu na taj dan.¹⁶¹² Obrnuto gledano, ova činjenica sprečavala je nadležne organe da odobre povrat imovine osobama koje nisu bile u posjedu imovine tog relevantnog dana.¹⁶¹³ U aktivno legitimisane osobe za povrat napuštene imovine, kada su u pitanju stanovi u društvenom vlasništvu, spadaju kako nosilac stanarskog prava, tako i članovi njegovog domaćinstva.¹⁶¹⁴ U slučaju da nosilac stanarskog prava umre prije donošenja odluke o povratu imovine, članovi njegovog domaćinstva mogu nastaviti postupak i dokazivati da je nosilac stanarskog prava ispunio sve zakonske uslove za povrat stana. Tek nakon odluke o povratu stana, članovi domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava imaju obavezu da, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, podnesu zahtjev za prenos stanarskog prava.¹⁶¹⁵ Ni upravni organi, ni bilo koja stranka u postupku povrata stana, nemaju pravo da u tom postupku dokazuju da podnosilac zahtjeva za povrat stana, koji je dokazao da je bio u posjedu stana 30.4.1991. godine, ne ispunjava zakonske uslove da bude nosilac stanarskog prava prema Zakonu o stambenim odnosima.¹⁶¹⁶ Tek nakon okončanog postupka povrata stana, treća lica koja imaju pravni interes, tj. zakonom legitimisani organi, imaju pravo da pokrenu relevantan postupak u kojem mogu staviti prigovor iz Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, osoba koja ponovo stekne posjed na stanu, u skladu sa odlukom o povratu stana, mora se suočiti sa opasnošću da će opet izgubiti posjed na stanu ako ne ispunjava uslove iz Zakona o stambenim odnosima da ga zadrži. Primjera radi, ako postoji pravosnažna presuda iz 1992. godine koja nalaže posjedniku stana da ga napusti, ova presuda može biti pravna osnova da se povratnik u stan ponovo deložira. Takođe, posjed na stanu, koji je vraćen na osnovu postupka povrata stana, može biti ponovo sporan ako se uspostavi da je navedeno lice bilo u posjedu stana 30.4.1991. godine, ali, prije toga, više od 6 mjeseci stan nije koristilo.¹⁶¹⁷

Kao izuzetak od pravila u vezi sa postupkom povrata stana važi situacija u kojoj postoji ugovor o zamjeni stanova. U tom slučaju postupak povrata „prijeratnog stana“, koji je naknadno ugovorom zamijenjen, prekida se, a nadležnom sudu se daje šansa da utvrdi zakonsku valjanost ugovora o zamjeni.¹⁶¹⁸ Nadležni upravni organ ne smije donijeti pozitivno ili negativno rješenje o povratu stana prije nego što sud donese odluku o zakonskoj valjanosti ugovora o zamjeni stanova.¹⁶¹⁹ Ugovor o zamjeni mora biti punovažan da bi mogao uticati na zahtjev za povrat stana.¹⁶²⁰

U slučaju da su stan ili druga imovina uništeni za vrijeme rata, pa se objektivno ne mogu vratiti podnosiocu zahtjeva, entiteti nemaju obavezu da stanove ili drugu imovinu ponovo izgrade, ili da plate neku vrstu odštete. Međutim, kada je u pitanju FBiH, ova činjenica ne treba da bude prepreka nadležnom organu da usvoji neophodnu odluku o povratu uništene imovine ako podnosilac zahtjeva dokaže da ima pravo na povrat. Štaviše, lice čija je društvena imovina uništena, nakon donošenja odluke o povratu uništene imovine, ima pravo da otkupi takvu imovinu. Prema tome, upravni organi dužni su da donesu odluku o povratu, pa ako je ona pozitivna za podnosioca zahtjeva, on ima pravo da provede proceduru otkupa imovine. Međutim, upravni organi, zbog sigurnosnih razloga, imaju pravo da zabrane korištenje uništene imovine.¹⁶²¹ S druge strane, RS se obavezala da će nadoknaditi vrijednost ireparabilno uništene društvene imovine.¹⁶²² Konačno, ako se u postupku dokaže da je država odgovorna za uništavanje imovine, ili da je odgovorna zato što se imovina ne može vratiti prijeratnom posjedniku, jer je tu imovinu dodijelila trećem licu na korištenje (naprimjer, zemljište dodijeljeno za izgradnju privatnih stanova ili poslovnih objekata), podnosiocu zahtjeva za povrat se mora dodijeliti druga odgovarajuća imovina, ili mora biti obeštećen.¹⁶²³