26. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992)

Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992) je materijalno ustavno pravo u Bosni i Hercegovini.²¹¹³ Zajedno sa Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina (1994) i Međunarodnom konvencijom o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965), Evropska povelja obavezuje državu da obezbijedi lingvistički pluralizam sa ciljem da se integrišu različite jezičke nacionalne grupe u društvo.²¹¹⁴ Prema tome, etnička podjela na osnovu teritorijalnog razgraničenja ne smije biti sredstvo za asimilaciju ili segregaciju jezičkih grupa u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini. To ne odgovara demokratskim standardima pluralističkog društva u smislu člana I/2. u vezi sa 3. alinejom Preambule Ustava BiH.²¹¹⁵ Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992) jasno razgraničava (pravnu) kolektivnu jednakost i (faktički) status nacionalne manjine. Prema tome, član 1. Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina (1992) pravi jasnu razliku između službenih jezika određene države i jezika nacionalnih manjina.²¹¹⁶ Ustavnopravni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda zahtijeva da se konstitutivni narod, bez obzira na svoj de facto status manjine na određenoj teritoriji, tretira na jednak i ravnopravan način.²¹¹⁷

U kontekstu jezika to znači da se entiteti pri regulisanju pitanja službenih jezika moraju držati prethodno opisanih pravila koja vode ka jamčenju pluralističkog društva. Tome ne odgovara propis koji samo jednom jeziku daje status službenog jezika, pri čemu ne nudi zaštitne mehanizme i za druge jezike. Da bi se izbjegla povreda standarda Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina, ona nudi mogućnost svakoj državi da putem jednog okvirnog zakona predvidi minimalne standarde za regulisanje jezičkih prava. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, Evropska povelja nudi mogućnost da Država, na osnovu jednog okvirnog zakona, predvidi standarde za sva tri jezika konstitutivnih naroda, tako da se ta tri jezika mogu i smiju ravnopravno i efikasno upotrebljavati na svim teritorijalno-administrativnim nivoima i pred svim državnim organima.

Standardi čl. 8-13. Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina predstavljaju mjeru za takav okvirni zakon. Niži standardi mogu biti predviđeni i primijenjeni samo za jezike drugih grupa (koje se ne ubrajaju u konstitutivne narode).²¹¹⁸ U skladu s tim, Ustavni sud BiH je proglasio član 7. Ustava RS neustavnim, jer je samo srpski jezik proglasio službenim jezikom, pri čemu je upotreba drugih jezika bila teritorijalno ograničena.²¹¹⁹ Zbog istog razloga, Ustavni sud BiH je zaključio da je neustavno sprečavati jedan konstitutivni narod da svoj vlastiti jezik proglasi službenim jezikom u visokom školstvu.²¹²⁰

Međutim, kolektivna jednakost konstitutivnih naroda u odnosu na pravo na jezik ne sadrži zahtjev za jezičku ekskluzivnost.²¹²¹ U postupku u predmetu broj U 10/05 zadatak Ustavnog suda BiH je bio da utvrdi da li je uopšte i, ako jeste, u kojoj mjeri je vitalni interes jednog konstitutivnog naroda suštinski uporediv sa vitalnim interesom nacionalne manjine. Naime, u predmetu se postavilo pitanje da li se jedan konstitutivni narod može pozivati na specifična prava nacionalnih manjina.

Želimir Jukić, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme pokretanja postupka, pozivajući se na čl. 10. i 14. EKLJP, kao i na član 11. Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina, smatrao je da je Prijedlog Zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine destruktivan po vitalni interes hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tvrdio je da je sloboda izražavanja hrvatskog naroda povrijeđena, jer je Javni radio-televizijski sistem Bosne i Hercegovine zasnovan na tri organizacione jedinice, državnoj i dvije entitetske, tako da je unaprijed isključena mogućnost da sva tri konstitutivna naroda na entitetskom nivou imaju emitera na vlastitom jeziku. Podnosilac zahtjeva se pozivao i na Izvještaj ekspertne grupe Vijeća Evrope – Nadzornog komiteta za masovne medije – iz 2002. godine u kojem se naglašava praksa Evropskog suda za ljudska prava. Naime, Evropski sud ističe da član 10. Evropske konvencije ne samo da štiti individualna prava na medijske slobode već propisuje i obavezu da se osigura pluralizam mišljenja i kulturne raznolikosti medija u interesu provođenja demokratije i slobode informisanja za sve. U odnosu na kolektivno pravo na emitera na vlastitom jeziku, Jukić se pozvao na član 11. Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina. Prema njegovom mišljenju, ova odredba garantuje svakoj nacionalnoj manjini pravo da ima barem jednog emitera na vlastitom jeziku. Trenutni entitetski radio-televizijski sistemi koriste faktički isključivo srpski (u RS), tj. bosanski (u FBiH) jezik. Dalje, tvrdio je da Prijedlog Zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine ne sadrži mehanizme za implementaciju programskih principa koji su u Prijedlogu Zakona predviđeni. Na taj način o upotrebi jezika, kao i uvažavanju nacionalnih, regionalnih, tradicijskih, vjerskih, kulturnih i drugih karakteristika konstitutivnih naroda ne odlučuje Zakon, već odgovorna lica u Javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine.²¹²²

Ustavni sud BiH nije podržao zahtjev podnosioca.²¹²³ Prije svega, Sud je naveo da se argument javnog monopola u audio-vizuelnim medijima, koji ESLJP smatra suprotnim članu 10. EKLJP prvenstveno zato što sprečava postojanje više različitih izvora informacija i pluralizam gledišta,²¹²⁴ ne tiče iznesene problematike u konkretnom slučaju. Konkretno, ne radi se o pluralizmu gledišta u medijima, već o pitanju prava konstitutivnog naroda da ima emitera na vlastitom jeziku.

Ostali dio argumentacije je odlučujući za principijelno razgraničavanje između kolektivnih prava i pravâ nacionalnih manjina.²¹²⁵ Prijedlog Zakona garantuje jednakost sva tri jezika. Osim toga, Prijedlog Zakona ne sadrži niti jednu odredbu koja stavlja u bolji položaj srpski ili bosanski jezik u odnosu na hrvatski jezik. Hrvatski narod je konstitutivan na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, što je osnovna razlika u odnosu na nacionalne manjine. Konstitutivnost se proteže i na odnos hrvatskog jezika i druga dva jezika. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina ima cilj da zaštiti određene grupe koje, zbog svog statusa nacionalne manjine, u jednoj državi nemaju djelotvornu zaštitu vlastitog jezika naspram dominantnog jezika većine u toj državi. Pobijani Prijedlog Zakona predviđa ex lege jezičku i kulturnu jednakost pred zakonom, koja se izvodi iz ustavnopravnog principa konstitutivnosti naroda. Prema tome, hrvatski narod ne može zahtijevati posebna prava, koja, ustvari, pripadaju nacionalnim manjinama.

Ustavni sud smatra da konstitutivnost ima ustavnopravni status, koji privilegovanim grupama per se nudi dovoljno prava za zaštitu i prava da učestvuju, te da nije potrebno ulaziti i u sferu pravâ nacionalnih manjina. Shodno tome, konstitutivnost isključuje pravo da se zahtijevaju manjinska prava čak i onda ako određena konstitutivna grupa, u smislu brojki i statistike, faktički predstavlja manjinu u poređenju sa drugim grupama u nekoj državi. Ova argumentacija se može opravdati činjenicom da su kolektivna prava, zahvaljujući principu konstitutivnosti, specijalna prava u odnosu na prava nacionalnih manjina. Veoma često ona obuhvataju šire područje nego prava nacionalnih manjina, mada u određenim oblastima to ne mora da bude tako. Ustav BiH garantuje kolektivna prava koja se izvode iz principa konstitutivnosti. Samim tim ona isključuju ex leges dodatna specijalna prava koja pripadaju drugim („običnim“) grupama, a koja se izvode iz njihovog statusa nacionalne manjine. Svjestan pluralističkog sastava društva i tenzija koje proizlaze iz potrebe da postoji jedna funkcionalna državna organizacija, s jedne strane, i legitimnog zahtjeva za zaštitu nacionalnih manjina, s druge strane, ustavotvorac je specijalna grupna prava (konstitutivnih naroda) oblikovao na poseban način. Ustavne odredbe o posebnim specijalnim pravima konstitutivnih naroda ne mogu se oslanjati na opšta pravila o zaštiti nacionalnih manjina, a na račun funkcionalnosti države.