b. Osvrt na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kroz praksu

Čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima jamče pravo na radni odnos i zaštitu pravâ iz radnog odnosa. U ovim odredbama naći ćemo, inter alia, osim prava na rad, slobodu izbora i prihvaćanje rada, te određenih mjera potrebnih za zaštitu prava na rad (član 6. stav 1), i mogućnost da se podnese zahtjev za provođenje mjera radi poboljšanja radnih uslova, kao što su obuka, treninzi, povećanje broja zaposlenih itd. (član 6. stav 2). Član 7. zahtijeva da postoje povoljni uslovi za rad, za sigurnost, zdravlje, pravična naknada za rad, mogućnosti da se napreduje, kao i socijalna zaštita i slobodno vrijeme.

U praksi DLJP i KLJP pri USBiH čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima tematizovani su, prije svega, u pogledu mogućnosti da se oni uopšte primijene, jer EKLJP i njeni protokoli ne propisuju pravo na rad i njemu srodna prava. Doduše, sporovi iz radnog odnosa mogu se definisati kao građanskopravni u smislu člana 6. EKLJP.²¹⁰² Ipak, ovaj član EKLJP nudi samo zaštitu procesnih prava u tim sporovima, a ne i materijalnopravne garancije, kao što to predviđaju čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Za vrijeme minulog rata u Bosni i Hercegovini, ali i u postratno doba, radnici su masovno bili diskriminisani na osnovu njihovog nacionalnog statusa. Ova diskriminacija manifestovala se, prije svega, otpuštanjem, a kasnije i odbijanjem da se ponovno uspostavi njihov radni odnos. Radnicima koji su imali nepodobnu nacionalnu pripadnost radni odnos je najčešće prekidan na vrlo direktan način. Njima je često zabranjivan daljnji rad a da pri tome nije donesen bilo kakav opšti ili individualni pravni akt kojim bi se takva zabrana regulisala. Takođe, često se dešavalo da su radnici stavljani na tzv. listu čekanja posla, i to, opet, bez bilo kakve individualne ili opšte pravne osnove, a radnik nikada nije dobivao šansu da ponovo dobije posao.²¹⁰³ U nekim slučajevima Dom za ljudska prava je potvrdio javni interes države da otpusti određeni broj radnika za vrijeme rata.²¹⁰⁴ Naravno, pri tome je bilo zabranjeno otpuštanje radnika prema nacionalnom kriteriju.²¹⁰⁵ Slično, ponovno zapošljavanje radnika nakon rata nije smjelo zavisiti od njihove etničke pripadnosti, ili se zasnivati na bilo kojoj drugoj vrsti diskriminacije.²¹⁰⁶ Prema tome, država je imala pozitivnu obavezu da ponovo zaposli radnike otpuštene za vrijeme rata ili neposredno poslije njegovog završetka. Principijelno, nadležni javnopravni subjekti nisu smjeli zadržati radnike koji su u međuvremenu zaposleni i na taj način onemogućiti radnicima da se vrate na posao koji su izgubili.²¹⁰⁷

Nažalost, politika i praksa zapošljavanja za vrijeme rata i nakon njegovog okončanja nisu odgovarale standardima čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima uprkos dosljednoj praksi koju su provodili USBiH, DLJP i KLJP pri USBiH. Svjesno se služeći raznim faktičkim i pravnim sredstvima, poslodavci, prije svega entiteti, uporno su podržavali ili slijedili diskriminišuću i nacionalističku politiku zapošljavanja. To je spriječilo da se ostvari održiv povratak izbjeglica i raseljenih lica, a samim tim i glavni cilj iznesen u članu II/5. Ustava BiH i Aneksu 7. DMS.²¹⁰⁸