(a) Zajednički elementi

Član 3. DP broj 4 uz EKLJP zabranjuje svako protjerivanje vlastitih državljana, a član 4. DP broj 4 uz EKLJP i član 1. DP broj 7 uz EKLJP vezuju individualno i kolektivno protjerivanje stranaca za određene procesne garancije. Pri tome, izbor pojmova „protjerivanje“ i „protjerati“ u ovim odredbama ne treba protumačiti kao formalno ograničenje njihove primjene samo na slučajeve „protjerivanja“ u smislu domaćih pravnih propisa i domaće pravne terminologije. Zaštita koju pružaju ove dvije odredbe primjenjuje se, takođe, i u predmetima u kojima je neka osoba deportovana, odvedena sa teritorije, u skladu sa rješenjem o odbijanju ulaska, ili predata zvaničnicima strane sile (remove and deport).²⁰⁵² U vezi sa primjenom ovih odredaba, odlučujuće pitanje jeste da li određena osoba posjeduje državljanstvo ili ne.

Novi državni i entitetski zakoni o državljanstvu u BiH ukazuju da postoje određene razlike između njih iako se pitanje ragulisanja državljanstva primarno ubraja u nadležnosti BiH, a entitetski propisi moraju se uskladiti sa državnim zakonom. Bitne protivrječnosti između Zakona o državljanstvu BiH²⁰⁵³ i Zakona o državljanstvu FBiH,²⁰⁵⁴ koje ni do danas nisu razriješene, pojavile su se u predmetu Doma Boudellaa et al. Naime, u tom predmetu DLJP je uočio različito regulisanje pitanja pravnog značaja odluke o oduzimanju državljanstva.²⁰⁵⁵ Dom nije potvrdio prednost jednog ili drugog zakona, ali je usvojio stav da navedena protivrječnost prouzrokuje pravnu nesigurnost koja ne smije da ide na teret oštećenog lica. Time je Dom smatrao da je potrebno primijeniti povoljniju odredbu, tj. onu koja je duže odgađala djelovanje odluke o oduzimanju državljanstva.²⁰⁵⁶

Ukoliko domaće pravo propiše da odluka o oduzimanju državljanstva stupa na snagu danom dostavljanja rješenja o oduzimanju državljanstva, država mora dokazati da je dostavljanje zaista izvršeno u konkretnom slučaju. U skladu s tim, ako je oduzimanje državljanstva odlučujući momenat da neko bude protjeran (u širem smislu riječi), onda nadležne institucije moraju dokazati u kojem trenutku i preko koga je dostavljanje izvršeno. Ukoliko takav dokaz ne može biti ponuđen, oštećena osoba se mora tretirati kao da nije izgubila državljanstvo.²⁰⁵⁷ S obzirom na uske veze između državljanstva koje dodjeljuju nadležni organi na državnom i entitetskom nivou [član I/7.a) Ustava BiH], zakonodavac je u članu 31. stav 3. Zakona o državljanstvu BiH predvidio da, ako državljanstvo oduzme nadležni entitetski organ, odluka stupa na snagu tek davanjem izričite saglasnosti ministra za civilne poslove i komunikacije BiH ili, ukoliko ministar ne donese bilo kakav stav, nakon isteka roka od dva mjeseca.²⁰⁵⁸ Dok ministar ne potvrdi odluku entitetskog organa, ili dok ne prođe rok od dva mjeseca, smatra se da oštećenoj osobi nije oduzeto državljanstvo.²⁰⁵⁹

Pritisak koje vrše druge države, zainteresovane za protjerivanje određenih osoba, ne može opravdati povredu domaćeg prava i obaveza koje proizlaze iz Aneksa 6. DMS. U predmetu Durmo Dom za ljudska prava se zaključkom kritički osvrnuo na postupanje vlasti Bosne i Hercegovine prema „borbi protiv terorizma“, a koja se u to vrijeme odvijala na „sporednom terenu“, tako što je naveo: „[P]ritisak vlasti Sjedinjenih Američkih Država i Arapske Republike Egipat da se ubrzaju postupci i da se djeluje u skladu sa njihovim naredbama ne može osloboditi Federaciju od njenih obaveza prema domaćem zakonu i Sporazumu […]“.²⁰⁶⁰