(d) Proporcionalnost (fair balance)
Miješanje bilo koje vrste u imovinska prava, pa i ona koje ne predstavljaju ni lišavanje imovine, niti njeno ograničenje,1993 mora izgledati fer i pravedno nakon odmjeravanja interesa nosioca prava sa suprotstavljenim interesima društva, tj. zajednice. U konkretnom slučaju to znači: preduzete mjere moraju imati legitimnu svrhu u opštem interesu, te uzimajući u obzir tu svrhu, moraju se činiti primjerenim. To isto važi i za miješanja u vidu nepoštivanja pozitivne obaveze zaštite prava na imovinu.1994 U svakom slučaju, prilikom miješanja u pravo na imovinu državi ostaje širok manevarski prostor za procjenu. Ovo važi posebno u kompleksnim i teškim slučajevima. O njima se u demokratskom društvu kontroverzno diskutuje i ocjenjuje, a državni organi su, u principu, u stanju da procijene potrebe i resurse bolje nego međunarodne sudije.1995 I pored širokog (zakonodavnog, odnosno administrativnog) prostora za autonomnu procjenu, takvoj procjeni ne smije nedostajati razumna osnova.1996
Pravedan balans interesa nedostaje ako se od pojedinca traže prevelika žrtva u opštem interesu.1997 Da bi se ocijenilo pitanje da li će nešto za pojedinca biti pretjerana žrtva, obično je bitno i to da li će moći određenu mjeru djelotvorno osporavati pred sudom,1998 da li je imao mogućnost da bude obeštećen, te da li su mu na raspolaganju bile procesne garancije. I razumna dužina postupka u tom smislu ima značajnu ulogu.1999
I suviše nesigurna pravna situacija je neprihvatljiva, te, stoga, i neproporcionalna. U predmetu broj CH/97/104 et al. takva pravna nesigurnost nastala je na taj način što je Federacija apelantima i dalje ograničavala mogućnost da raspolažu starom deviznom štednjom iako je Ustavni sud FBiH, u međuvremenu, ukinuo zakonsku osnovu za takvo ponašanje kao neustavnu.2000
Zakonodavac, u principu, može zakonom odgoditi izvršenje potraživanja po osnovu odštete protiv fiscusa zbog budžetskih razloga, ali, pri tome, mora postići fer i pravedan balans između opšteg interesa sprečavanja bankrota države, tj. očuvanja makroekonomske stabilnosti, s jedne strane, i imovinskopravnih interesa oštećenog lica, s druge strane. U svakom slučaju, to neće biti uspostavljeno ako zakon odgađa izvršenje potraživanja na neodređeno vrijeme2001 ili na predug period.2002
Zbog očuvanja pravne sigurnosti koja proizlazi iz principa pravne države, i retroaktivno oduzimanje vlasničkopravnih pozicija moguće je samo ako je opravdano i uz razumno obrazloženje.2003 Pri tome je značajno i pitanje da li je oštećenom licu ponuđena pravična odšteta za oduzetu imovinu, tj. naknada troškova, te da li je pravna situacija dovoljno jasno razrađena.2004 Stoga je neproporcionalno proglasiti kupoprodajne ugovore za stanove retroaktivno ništavim sa nezadovoljavajućim obrazloženjem da su kupci navedenih stanova u poređenju sa kupcima sličnih stanova u društvenom vlasništvu imali posebno pogodnu poziciju.2005 Čak i ako su ciljevi koje zakonodavac ovdje slijedi potpuno legitimni, nije dozvoljeno postizati ih sredstvima koja su od samog početka ciljano ili samo u konačnici diskriminišuća.2006 Jer, čak ni mogućnost odštete za gubitak vlasničkopravnih pozicija ne može opravdati neprimjereno i diskriminišuće oduzimanje takvih pozicija, tj. takve imovine.2007
Neproporcionalno je i retroaktivno oduzimanje prava na kamatu za ratnu štetu, kako bi se na taj način oštećene osiguravajuće kuće zaštitile od potraživanja koja bi ih mogla finansijski uništiti.2008
Ako su interesi bivših nosilaca stanarskog prava ili vlasnika suprotni interesima aktuelnih stanara spornih stanova, onda prilikom vaganja interesa prednost imaju nosioci prava na povratak, prema članu II/5. Ustava BiH, i ciljevi iz Aneksa 7. DMS.2009
U takav kontekst može se svrstati i predmet broj U 55/02 u kojem je donesena izuzetno važna odluka, mada ona nije imala velike pravni odjek.2010 U predmetu se radilo o usklađenosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima sa članom 1. DP broj 1 uz EKLJP. Ovaj propis nalaže sudu da stanarsko pravo dodijeli jednom od razvedenih bračnih drugova (koji su tzv. sunosioci stanarskog prava) ukoliko se bračni drugovi o tome ne mogu sami dogovoriti. Prema stanovištu Ustavnog suda BiH, dodjeljivanje stanarskog prava jednom od bračnih drugova ne krši pravo na imovinu čak i ako bi drugi bračni drug time potpuno izgubio stanarsko pravo. Zašto? Zato što strana koja to pravo izgubi mora biti obeštećena na odgovarajući način za gubitak tog dijela zajedničke bračne imovine, kako je to propisano u Porodičnom zakonu.2011 Ako ovakva obaveza obeštećenja explicite ne proizlazi iz važećeg Porodičnog zakona, što ne iznenađuje s obzirom na to da se ovdje radi o stanarskom pravu kao ostatku socijalističkog nasljeđa, može se reći da je takva obaveza uspostavljena najkasnije nakon odluke Ustavnog suda BiH. Samim tim, član 20. Zakona o stambenim odnosima treba tumačiti na taj način da dodjela stanarskog prava jednom bračnom drugu za sobom povlači obavezu obeštećenja drugog bračnog druga.
Prilikom utvrđivanja kamatnih stopa mora se poštivati princip ekvivalentnosti davanja u međusobnim obligacionopravnim odnosima.2012 U sporovima u poreskom pravu dovoljno je ako se obaveza plaćanja poreza temelji na nekom zakonu i ako ne opterećuje poreskog obveznika neprimjereno i neproporcionalno – u tom slučaju zadovoljeni su ustavnopravni standardi.2013
Footnotes
U 18/00, tačka 52. i dalje; CH/96/17-D&M, stav 31, u svakom primjeru ukazujući na ESLJP, Sporrong & Lonnroth protiv Švedske od 23.9.1982. godine, serija A broj 52, stav 69.
CH/99/2315-D&M, stav 81, ukazujući na ESLJP, Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21.2.1990. godine, serija A broj 172, stav 41; CH/96/29-D&M, stav 190.
CH/97/48 et al.-D&M, stav 163 (sa citatom iz ESLJP, Lithgow et al. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8.7.1986. godine, serija A broj 102, stav 122) ukazuje na kompleksnu problematiku u vezi sa ispitivanjem proporcionalnosti i primjerenosti u vezi sa starom deviznom štednjom.
CH/96/3 et al.-M, stav 35, i CH/97/51-D&M, stav 60, u svakoj odluci ukazujući na ESLJP, James et al. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21.2.1986. godine, serija A broj 98, stav 46; CH/96/29-D&M, stav 190.
U 14/00, tačka 32; U 74/03, tačka 36. i dalje; CH/96/3 et al.-M, stav 35, ukazujući na ESLJP, James et al. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21.2.1986. godine, serija A broj 98, st. 46, 50.
CH/96/29-D&M, stav 190, CH/97/51-D&M, stav 60, i CH/97/77-D&M, stav 77, u svakoj odluci ukazujući na ESLJP, Hentrich protiv Francuske od 22.9.1994. godine, serija A broj 296-A, stav 49; u vezi sa propisanim rokom za pokretanje postupka: AP 450/06, tačka 34.
CH/97/48 et al.-D&M, stav 163, uz podsjećanje na ESLJP, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske od 23.9.1982. godine, serija A broj 52, st. 70-73.
CH/97/104 et al.-D&M, stav 145. i dalje.
CH/01/8110-D&M, stav 62, i CH/00/3615 et al.-Jotić et al., stav 141. i dalje; AP 981/04, tačka 22.
AP 1094/04, tačka 40.
CH/96/3 et al.-M, stav 37; CH/96/22-M, stav 38; CH/02/9868-D&M, stav 102.
CH/02/9868-D&M, stav 103. i dalje.
Ibid.
CH/97/60 et al.-D&M, stav 159.
CH/97/60 et al.-D&M, stav 165.
Uporedi, U 44/02, tačka 24. i dalje.
U 14/00, tačka 33; vidi i naknadne predmete: CH/98/1493-D&M, stav 125; takođe, CH/01/7728-D&M, stav 154. i dalje.
To, u principu, ne začuđuje, jer je pravna javnost, ali i ostali relevantni faktori, bila veoma često „gluha“ na ovakve odluke „prve impresije“, tj. precedentne slučajeve najviših sudskih tijela. Razlog za to jeste činjenica da se odluke Ustavnog suda BiH ne prate dovoljno, te se ne shvataju kao signal za preduzimanje određenih mjera koje bi spriječile vođenje istih ili sličnih slučajeva.
U 55/02, tač. 44-46.
U 4/99.
U 27/01, tačka 28. i dalje.