(d) Dogmatske specifičnosti prava na imovinu

Imovina je normativni pojam. To znači da zakonodavac treba da definiše šta će se smatrati imovinom. Za razliku od pojma braka, recimo, koji se, bez obzira na to kakvim je propisima regulisan, može nazvati socijalnom tvorevinom, predmet, obim i granice pojma imovine moguće je utvrditi samo pravnim propisima. Njemački Savezni ustavni sud, naprimjer, pojam vlasništva opisuje na sljedeći način:

„Kakva konkretna ovlaštenja u određenom momentu ima vlasnik proizlazi […] iz zbira svih zakonskih propisa koji su u tom momentu na snazi i koji regulišu pitanje vlasništva. Ukoliko se u ovom zbiru pokaže da vlasnik nema određeno ovlaštenje, onda ono i nije dio njegovog prava vlasništva. Kako će i u kojoj formi takvo ovlaštenje zakonodavac isključiti iz prava vlasništva samo je pitanje zakonske tehnike. Ukoliko zakonodavac prvobitnu […] poziciju prava vlasništva definiše kao vrlo široku, a onda nekim drugim propisom isključi određena vlasnička ovlaštenja, onda nosilac prava od samog početka ima pravnu poziciju koja je ograničena na opisani način.“¹⁷⁶²

Član 14. stav 1. njemačkog Osnovnog zakona (ustava) ovu dogmatsku posebnost pokazuje jasnije nego član 1. DP broj 1 uz EKLJP. Tamo se, naime, kaže: „Jamče se vlasništvo i pravo na nasljeđivanje. Sadržaj i ograničenja će se odrediti zakonom.“¹⁷⁶³ Dakle, član 14. Osnovnog zakona štiti pravo vlasništva (i od intervencija zakonodavca), ali, istovremeno, zakonodavcu prepušta da definiše sadržaj i ograničenja toga prava. Na sličan način može se zaključiti i iz strazburške sudske prakse da ovaj sud smatra da je prvobitno nadležnost svakog pojedinačnog pravnog poretka da definiše šta je to imovinsko pravo:

pojedinac ima zadatak da svoju imovinsku poziciju percipira u skladu sa domaćim propisima (sic!).¹⁷⁶⁴ Istovremeno, prema članu 1. DP broj 1 uz EKLJP,

„imovina“ se smatra autonomnim pojmom, tako da se neka pravna pozicija može smatrati imovinskom, prema EKLJP, čak i ako domaće zakonodavstvo tu poziciju ne tretira kao takvu.¹⁷⁶⁵ Ova ambivalentna pozicija zakonodavca, koji je, s jedne strane, vezan pravom na imovinu,¹⁷⁶⁶ a, s druge strane, sadržaj i obim tog prava treba da definiše sâm, pokazuje koliko je neophodno običnom domaćem zakonodavstvu postaviti apsolutne ustavnopravne granice. I u njemačkoj dogmatici,¹⁷⁶⁷ kao i u sudskoj praksi Ustavnog suda BiH ovo ograničenje zakonodavca u oblikovanju zakona obuhvaćeno je pojmom institucionalne garancije (Institutsgarantie). Ona se sistemski može ubrojiti u ograničenje opravdanja da se miješa u imovinska prava (u njemačkoj dogmatici to se naziva ograničenjem ograničenja – Schranken-Schranke).