a. Ustavni sud BiH

Pošto se Ustavni sud BiH, s obzirom na jezičku formulaciju iz člana VI/3.b) Ustava BiH, prvobitno smatrao nadležnim samo za preispitivanje sudskih presuda, različito postupanje prema ustavnim apelacijama podnesenim protiv sudskih presuda (kao posebnog oblika akta javne vlasti) u odnosu na apelacije izjavljene protiv drugih oblika akata javne vlasti u početku nije imalo važnu ulogu kakva je njemačkom pravniku poznata iz sudske prakse Saveznog ustavnog suda SR Njemačke. Stoga se, u vezi sa obimom kontrole, jurisprudencija neminovno odnosila samo na kontrolu sudskih presuda. Tako je Ustavni sud BiH, povodom apelacija u kojim su se stranke žalile na povredu procesnih ili materijalnih pozitivnopravnih propisa, a, da se, istovremeno, nisu žalile na povredu nekog od ustavnih ljudskih prava i sloboda, samo kratko navodio da ne provjerava ispravnost primjene redovnih pozitivnopravnih propisa ili činjenično stanje koje su utvrdili redovni nižestepeni sudovi.⁵⁶⁹ Ustavni sud BiH je provjeravao činjenično stanje koje su utvrđivali niži sudovi samo ukoliko postupak nižeg suda nije bio pravičan. Teret dokazivanja procesnih grešaka je, stoga, bio na apelantu.⁵⁷⁰ Istina, u odluci broj U 15/99 Ustavni sud BiH je zaključio da zadatak ustavnog suda nije da provjerava apelaciju na osnovu obligacionog prava ili drugih normi privatnog prava, nego da utvrdi da li pobijane presude povređuju apelanticina ljudska prava i slobode. U okviru te provjere, Ustavni sud BiH je naložio da se održi usmena rasprava, te je sâm utvrdio činjenice i vrednovao ih drukčije nego što su to učinili nižestepeni redovni sudovi.⁵⁷¹ U drugim postupcima povodom podnesenih apelacija Ustavni sud BiH samo citira odgovarajuće norme pozitivnopravnih propisa i zatim kratko utvrđuje da primjena tih normi od nižih sudova ne predstavlja povredu navedenih ustavnih ljudskih prava i sloboda.⁵⁷² Nekada izričito potvrdi odluku koju su donijeli niži sudovi.⁵⁷³

U naknadnoj praksi, obim kontrole je dalje preciziran. Naravno, to se desilo prvo na nivou ispitivanja (prima facie) osnovanosti apelacija, što je slično kao i u jurisprudenciji ESLJP,⁵⁷⁴ te posebno u jurisprudenciji njemačkog Saveznog ustavnog suda.⁵⁷⁵ U odluci u predmetu broj U 27/01 se, istina, kaže da zadatak Ustavnog suda BiH nije da provjera da li su odgovarajući zakonski propisi korektno tumačeni i primijenjeni. To je u nadležnosti redovnih sudova i vlasti entitetâ. Tako, u vezi sa članom 1. DP broj 1 uz EKLJP, bilo je dovoljno da poreska obaveza ima zakonsku osnovu i da njena primjena ne opterećuje pretjerano ili neprimjereno pojedinca, za što u konkretnom slučaju nije bilo uporišta.⁵⁷⁶ U jednoj drugoj odluci Ustavni sud BiH konstatuje da njegov zadatak nije da utvrdi da li su niži sudovi ispravno primijenili Zakon o stambenim odnosima, nego samo da li su povrijeđena apelantova ustavna prava.⁵⁷⁷ Tumačeći član VI/3.b) Ustava BiH, Sud kasnije navodi da pojam „ustavno pitanje“ implicira ograničenje nadležnosti Ustavnog suda BiH samo na postupke povodom apelacija koje pokreću relevantna pitanja iz Ustava BiH. Ustavni sud BiH nije pozvan da provjerava postupak utvrđivanja činjeničnog stanja, te tumačenje i primjenu običnog prava od nižih sudova osim ako odluke nižih sudova povređuju ustavna prava. Ustavna prava će biti povrijeđena kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi itd).⁵⁷⁸

Ustavni sud BiH je, naprimjer, u odluci u predmetu broj U 7/00 smatrao da je niži sud prekoračio svoje slobodno polje djelovanja. Naime, Vrhovni sud RS nije smio zaključiti da ga obavezuje utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku. Uzimajući u obzir odgovarajuće propise Zakona o upravnom postupku i sporu, sud je sâm morao utvrditi relevantne činjenice. Stoga je apelantici oduzeto pravo na pristup sudu. U tom predmetu je Ustavni sud BiH sâm proveo postupak ocjene dokaza i utvrdio da je činjenično stanje drukčije od onog koje je poslužilo kao osnova za donošenje pobijane odluke.⁵⁷⁹ I u predmetu broj U 8/99 Ustavni sud BiH je utvrdio da su niži sudovi protivustavno primijenili redovno pravo. Sudovi su morali neposredno primijeniti ustavna ljudska prava na imovinu, posjed stana i pristup sudu, te su, stoga, apelantici morali da osiguraju vlasništvo na njenom starom stanu. U vezi s tim, možemo smatrati da i odluka donesena u predmetu broj U 15/99 ide u istom smjeru. U toj odluci Ustavni sud BiH je na kraju zaključio da nižestepeni sudovi pri primjeni relevantnih odredaba obligacionog prava nisu priznali značaj prava na povratak (član II/5. Ustava BiH u vezi sa članom XII3. Aneksa 7. DMS), prava na imovinu i prava na slobodno korištenje doma. Stoga je Sud donio odluku da je ugovor o zamjeni nekretnina, suprotno stavu nižih sudova, ništavan.⁵⁸⁰

Međutim, u novijim odlukama⁵⁸¹ ocjenu o tome da li apelant ima pravo na neko ljudsko pravo i slobodu (u konkretnom slučaju, na imovinu, u vidu prava na isplatu zarađene plate) Ustavni sud BiH potpuno prepušta nižestepenim sudovima. Pri tome on uopšte ne provjerava da li su sudovi arbitrarno utvrdili činjenice i primijenili odgovarajuće propise iako se apelant žalio upravo na arbitrarnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđivanje činjenica. Tako je, naprimjer, u predmetu broj AP 75/05 apelant tvrdio da ima stanarsko pravo na stanu u RS. Međutim, Ustavni sud BiH lakonski argumentuje da apelant „u provedenom sudskom postupku pred redovnim sudovima nije uspio dokazati da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu u skladu s postojećim zakonskim propisima, tj. da je zakonito stekao imovinu, pa se ne može pozivati na kršenje prava na imovinu koju nije stekao […]“.⁵⁸² Takvom praksom Ustavni sud BiH se odriče kako svojih ovlaštenja da vrši kontrolu, tako i odgovornosti za tu kontrolu.

Riskantno samoograničavanje Ustavnog suda BiH u vezi sa pitanjima iz oblasti ustavnog prava nasuprot pitanjima iz redovnog prava se jasno uočava i u Odluci broj U 51/01. U tom predmetu državno tužilaštvo se, osim povrede međunarodnog krivičnog prava, žalilo i na to da je Vrhovni sud FBiH(!) zloupotrijebio ljudska prava, te da nije poštivao redovno procesno pravo.⁵⁸³ Ustavni sud BiH je ustanovio da se državno tužilaštvo ne može pozvati na član 6. EKLJP, što je, ustvari, tačno, ali nije ukazao na stvarni problem. Ustavni sud BiH je dodao da pitanje da li su odredbe zakona o teritorijalnoj nadležnosti sudova pravilno primijenjene ili ne nije ustavno pitanje koje potpada pod nadležnost Ustavnog suda BiH.⁵⁸⁴ Na ovu argumentaciju može se iznijeti primjedba. Tačno je da niži sudovi, uglavnom, imaju određenu slobodu tumačenja pri primjeni redovnog prava. Ustavni sud BiH provjerava presude nižestepenih sudova samo u opisanim granicama (osobito kontrolu arbitrarnosti). Povreda propisa iz običnog, redovnog prava o mjesnoj nadležnosti, svakako, može predstavljati ustavno pitanje, jer se ustavna procesna prava (prije svega, pravo na pravičan postupak) realizuju u oblasti nadležnosti redovnih sudova upravo putem redovnog, običnog prava. Tako se i pravo na sudiju određuje putem zakona. Ukoliko neki sud povrijedi taj zakon, to automatski predstavlja i povredu prava na „zakonskog sudiju“.⁵⁸⁵ Naravno, ako se zakon može tumačiti i u jednom i u drugom pravcu, teško je dokazati arbitrarnost odluke.