(a) Obaveza pozitivne zaštite

Na osnovu člana 1. EKLJP, Ustavni sud BiH i Dom za ljudska prava su od strazburške jurisdikcije preuzeli i ideju o pozitivnoj obavezi djelovanja države radi djelotvorne zaštite ljudskih prava i sloboda.⁴⁸³ Prema članu 1. EKLJP (obaveza poštivanja ljudskih prava), visoke strane ugovornice jamče svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I EKLJP.

Prema njima, država ne samo da je obavezna da poštuje ljudska prava i slobode, u smislu da ih neopravdano ne ograničava (funkcija odbrane ili tzv. negativna dimenzija ljudskih prava i sloboda), nego je u nadležnosti države i njenih organa i tzv. pozitivna obaveza, tj. obaveza da djeluje radi zaštite ljudskih prava i sloboda ukoliko je to neophodno za njihovu djelotvornu zaštitu. Isto to vrijedi i za član I Aneksa 6. DMS.⁴⁸⁴ Država ne samo da mora stvoriti pogodne strukture kako bi obezbijedila provođenje ljudskih prava i sloboda nego ona mora osigurati i pogodne instrumente za sprečavanje njihove povrede. Dalje, država mora da predvidi i instrumente za istraživanje i eventualno kažnjavanje već postojećih povreda.⁴⁸⁵ Zakonodavac mora stvoriti neophodne okvirne uslove kako bi pojedinac stvarno mogao da ostvari svoja prava.⁴⁸⁶

Tako, naprimjer, i istražni sudija mora ispitati navode ili utvrditi činjenično stanje ako mu neki zatvorenik skrene pažnju na to da ga je policija zlostavljala.⁴⁸⁷ Prije izručenja, protjerivanja ili samo neformalne „predaje“ određene osobe vlastima druge države, država koja to lice predaje mora tražiti informacije o pravnim osnovama za pritvaranje, te ih istražiti.⁴⁸⁸ U suprotnom, država krši svoju obavezu da pruži zaštitu iz člana 1. EKLJP u vezi sa povredom ljudskog prava u konkretnom slučaju. Pojam „jurisdikcije“ se pri tome treba široko tumačiti.⁴⁸⁹ Stoga, FBiH i BiH, prije predaje Alžiraca vojnim snagama SAD, morale su od SAD tražiti informacije o pravnim osnovama za pritvaranje iako ni FBiH ni BiH, prema Dejtonskom sporazumu, nemaju jurisdikciju nad vojnim snagama SAD stacioniranim u BiH.⁴⁹⁰

U predmetu broj AP 164/04 apelanti su tvrdili da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, jer u Bosni i Hercegovini nisu mogli podići štedne uloge sa računa bosansko-hercegovačkih filijala Ljubljanske i Investbanke koje su položili prije raspada SFRJ. Istina, Ustavni sud BiH je odbio tvrdnju apelanata da je Bosna i Hercegovina odgovorna za isplatu njihove tzv. stare devizne štednje sa obrazloženjem da država nije preuzela filijale ovih banaka, nego samo prava i obaveze, tako da ne postoji pasivna legitimacija. S obzirom na to da Ljubljanska i Investbanka imaju sjedište izvan Bosne i Hercegovine, Sud je smatrao da nijedna bosanskohercegovačka banka nije obavezna da izvrši isplatu, nego određena slovenačka, odnosno srbijanska banka.⁴⁹¹ Uprkos tome, Ustavni sud BiH je potvrdio da je država obavezna da preduzme pozitivne (afirmativne) vanjskopolitičke mjere,⁴⁹² u skladu sa svojim ustavnopravnim nadležnostima,⁴⁹³ kako bi zaštitila vlasništvo svojih građana u inostranstvu. Osim toga, država je 29.6.2001. godine potpisala Ugovor o sukcesiji sa bivšim jugoslovenskim republikama iz kojeg proističe obaveza da se, pod pokroviteljstvom Banke za međunarodna poravnanja, počne pregovarati s ciljem rješavanja problema ušteđevina.⁴⁹⁴

U predmetu broj CH/03/14688 et al. bilo je riječi o nemogućnosti bioloških roditelja da stupe u vezu sa svojom djecom koju su dali u dječji dom i koja su, zbog rata, preko državnih institucija poslana u Italiju. KLJP pri USBiH je u ovom slučaju obavezala Državu da roditeljima neizostavno pruži sve raspoložive informacije o tome gdje se djeca nalaze i kakav je njihov status.⁴⁹⁵ Osim toga, Državi je naloženo da preduzme sve kako bi roditelji stupili u kontakt sa djecom.⁴⁹⁶