(e) Implementacija Aneksa 6. DMS

Osam godina nakon Dejtona mogli smo ustanoviti da su dvije komponente Komisije za ljudska prava doživjele različitu sudbinu. O njihovom višegodišnjem oblikovanju vođene su žestoke diskusije. Institucija ombudsmena je još 2001. godine, putem Zakona o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine,⁴⁴⁴ prešla pod nadležnost Bosne i Hercegovine i postala jedinstvena institucija. Ona se sastoji od tri osobe koje obavljaju funkciju ombudsmena a samo u prelaznom periodu od tri godine bio je zadržan i međunarodni ombudsmen.⁴⁴⁵

Nasuprot tome, Dom za ljudska prava je, nakon što je mandat međunarodnih sudija, prema članu XIV Aneksa 6, još jednom bio produžen za tri godine, sporazumom ugovornih strana iz Aneksa 6. DMS⁴⁴⁶ transformisan u Komisiju za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Uprkos takvom nazivu, Komisija je bila nezavisna i nije ni institucionalno, ni organizacijski bila dio Ustavnog suda BiH. Sastojala se od 5 bivših sudija Doma za ljudska prava, među kojima su do kraja 2004. godine bila i dvojica stranaca, a bavila se, prije svega, zaostalim prijavama koje Dom za ljudska prava nije uspio riješiti do 31.12.2003. godine. Prijave koje su pristizale od 1.1.2004. godine isključivo je rješavao Ustavni sud BiH.

Sporazum o postepenom raspuštanju Doma povezan je sa brojnim pitanjima, koja je ovdje pojedinačno nemoguće obraditi.⁴⁴⁷ Gotovo da nema sumnje da je Dom za ljudska prava bio ustanovljen kao trajna institucija.⁴⁴⁸ Međutim, čini se da nije isključena mogućnost da su ugovorne strane naknadno izmijenile koncepciju iz Aneksa 6. DMS. Kao protivargument za navedeno, ponekad se navodi da bi za promjenu Sporazuma o ljudskim pravima bilo neophodno da svoj pristanak daju i ugovorne strane Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Hrvatska i tadašnja Srbija i Crna Gora). Takav zahtjev, međutim, ne može se izvesti ni iz DMS, niti ima smisla da se izmjena ovog sporazuma, čije dejstvo obuhvata samo unutrašnja pitanja jedne države, veže za pristanak trećih država. Sa druge strane, iznose se argumenti da bi promjena Aneksa 6. DMS bila moguća samo istovremenom promjenom Ustava pošto se u članu II/1. Ustava BiH ukazuje na Aneks 6. DMS. Tehnički, takav stav je neodrživ. Naime, Aneks 6. je, formalno posmatrano, nezavisan međunarodnopravni ugovor, čija izmjena, strogo posmatrajući, podliježe članu 56. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.⁴⁴⁹ Ipak, i sa sistemskog aspekta DMS takav zahtjev se čini pretjeranim. Sve anekse na koje ukazuje Ustav BiH inače bi trebalo posmatrati kao ustavno pravo, i to ne samo u materijalnopravnom smislu (što se još i može smatrati opravdanim) već i u formalnopravnom smislu. To potvrđuje i činjenica da su ovi aneksi (npr., 3, 6. i 7), za razliku od prijašnjih preddejtonskih prijedloga ustava (u kojima su bili direktni aneksi uz Ustav), u Dejtonu izdvojeni iz Ustava BiH i smješteni uz njega, odnosno paralelno sa Ustavom i drugim aneksima u DMS. Ipak, bez obzira na to da li je rješenje koje je odabrano da bi se ugasio Dom za ljudska prava bilo u skladu sa Ustavom i međunarodnim pravom ili ne, kritika takvog rješenja potpuno je shvatljiva i opravdana.⁴⁵⁰ Ovo tim više što su bila moguća pogodnija i transparentnija rješenja. Međutim, u žaru borbe i zbog navodnih finansijskih teškoća, njima se nikada niko nije ozbiljno i kompetentno pozabavio.

Prvobitno je mandat KLJP pri USBiH trebalo da traje do 31.12.2004. godine. Cilj mandata je bio da se obrade svi predmeti koje je Dom registrovao, ali koje nije stigao riješiti do 31.12.2003. godine. Uprkos saradnji sa Ustavnim sudom BiH i njegovoj tehničkoj i personalnoj podršci, taj cilj je, ipak, bio preambiciozno postavljen. Do kraja 2004. godine, naime, KLJP pri USBiH riješila je 3.230 od 8.926 neriješenih prijava.⁴⁵¹ Nakon toga je 2005. godine, novim Sporazumom u skladu sa članom XIV Aneksa 6. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,⁴⁵² njen mandat produžen na neograničeno vrijeme, kako bi se završilo preostalih 5.696 predmeta. „Nova“ Komisija sada se sastojala od tri domaća člana, domaćih sudija prijašnje KLJP, te dvojice, takođe, domaćih sudija Ustavnog suda BiH, koji su se mijenjala svaka dva mjeseca po principu rotacije. Znači, Komisija je imala opet pet sudija. U Malom vijeću, koje se sastojalo od bivših domaćih sudija KLJP, odlučivalo se o prihvatljivosti prijava (dopustivosti). Veliko vijeće, u sastavu od pet sudija, donosilo je odluke o meritumu. Između 1.1.2005. i 31.12.2006. godine okončan je još 5.101 predmet.⁴⁵³ Preostali „zaostaci“, koje je činilo 595 predmeta, ponovnim Sporazumom u skladu sa članom XIV Aneksa 6. DMS preneseni su u jurisdikciju Ustavnog suda BiH. Ustavni sud BiH je te prijave i dalje rješavao po osnovu Aneksa 6. DMS s tim da je izvršena podjela na vijeća kao u „drugoj“ KLJP pri USBiH, ali prema novim proceduralnim pravilima.⁴⁵⁴ Do kraja prve polovine 2007. godine Ustavni sud BiH je uspio da riješi sve preostale slučajeve koje nije riješila Komisija za ljudska prava. Tako je sredinom 2007. godine Aneks 6. DMS konačno proveden, a Dom za ljudska prava nestao, odnosno utopio se u Ustavni sud BiH.