(c) Pravna priroda Doma za ljudska prava

Dom za ljudska prava nalazio se u procjepu između međunarodnog prava i domaćeg prava. Utemeljen je snagom međunarodnopravnog ugovora. Njegova pravna osnova u najvećoj mjeri je definisana u članu VI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te u sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa 6. DMS koji su mu pripadali. Međutim, (ugovorne) strane Aneksa 6. DMS isključivo su unutrašnji pravni subjekti: Država BiH, Federacija BiH i Republika Srpska. Budžet Doma trebalo je da definišu ugovorne strane iz Aneksa 6, a da ga finansira Bosna i Hercegovina.⁴²⁹ U praksi je, međutim, međunarodna zajednica morala da finansira gotovo 100% budžet Doma.

Trebalo je da prođe cijela godina i trebalo je da prvi predsjednik Doma za ljudska prava odstupi sa dužnosti da bi međunarodni donatori pokazali spremnost da finansiraju Dom.⁴³⁰ I u narednim godinama donacije nisu pokrivale planirani budžet Doma, a djelomično su stizale i prekasno.⁴³¹ To je stalno uzrokovalo određenu nesigurnost u planiranju aktivnosti.⁴³² Dom za ljudska prava u najvećoj mjeri su finansirale Evropska komisija i SAD.⁴³³ Uprkos intenzivnim nastojanjima OHR-a da se Bosna i Hercegovina podstakne da Dom finansira barem jednim dijelom, doprinos države ostao je gotovo beznačajan. Tek 2002. godine Bosna i Hercegovina je dala značajniji doprinos za finansiranje Doma: 400.000 KM.⁴³⁴

O mješovitom sastavu Doma već je bilo govora. O pravnoj prirodi Doma govori i član XIV Aneksa 6. DMS (Transfer), prema kojem će 5 godina nakon stupanja na snagu sporazuma odgovornost za nastavljanje djelatnosti Komisije za ljudska prava sa ugovornih strana iz Aneksa 6. preći na institucije Bosne i Hercegovine (the responsibility for the continued operation of the Commission shall transfer […]) osim ako se strane ne dogovore drugačije. U ovom drugom slučaju Komisija bi nastavila svoju djelatnost kao i ranije. Ovaj tekst se, zaista, može tumačiti tako da je Komisija – a time i Dom – konceptualno uspostavljena kao trajna ustanova, te da će se nakon prelazne faze promijeniti samo njena forma i nosioci funkcija, ali da neće potpuno nestati. Argument za ovu tvrdnju je već spomenuti član VII4. Aneksa 6, prema kojem članove Doma, u skladu sa propisom o transferu odgovornosti na domaće institucije iz člana XIV Aneksa 6, imenuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Ovaj propis implicira da će Dom i dalje postojati ali bez stranih sudija.⁴³⁵

Dom je, stoga, djelomično shvaćen kao unutardržavni sudski organ sui generis. Snagom svoje mješovite pravne osnove, tvrdi Nowak dalje, on nije ni ustavni sud ni međunarodni sud.⁴³⁶ Govori se i o „mješovitom sudstvu“, tzv. juridiction mixte.⁴³⁷ Ipak, činjenica da je Dom jedna vrsta suda ne dovodi se u pitanje.⁴³⁸

Pitanje pravne prirode Doma konačno je razmatrao i ESLJP 2006. godine. U predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odluka o dopustivosti od 15.11.2005. godine) ESLJP je argumentovao da Dom ima određene međunarodne elemente, kao što su, naprimjer, činjenica da nadzor nad izvršenjem odluka Doma vrše međunarodne organizacije na licu mjesta ili međunarodnopravna priroda Aneksa 6. DMS. Ipak, ESLJP je zaključio da su prevladavajući „nacionalni“ (ovdje u značenju „unutardržavni“, tj. domaći) elementi, tako da se, u konačnici, radi o domaćem sudu, koji je dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Shodno tome, finansiranje Doma predstavlja formalnu obavezu Bosne i Hercegovine.⁴³⁹ Osim toga, samo je Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatska i Srbija, bila nadležna da produži mandat Doma do 31.12.2003. godine. Takođe, ESLJP je ustvrdio da nije bilo nikakvog „sporazuma o prijemu“ (host agreement) između Doma i Bosne i Hercegovine, a mandat Doma nije nikakva međudržavna obaveza, već je isključivo stvar Bosne i Hercegovine i njenih entiteta. To je još jedan dokaz za nacionalni karakter Doma. Uprkos mješovitom sastavu i međunarodnom prisustvu u Domu, ESLJP je zaključio da Dom nije mješoviti međunarodni sud.⁴⁴⁰

Svrstavanje Doma za ljudska prava u domaće sudove značajno je i zbog mogućnosti da se njegove odluke ospore pred ESLJP. Da je u tom smislu, ipak, moguće zastupati različita stanovišta, govori i činjenica da je Venecijanska komisija „mutirala“ u vezi sa stavom o karakteru i prirodi Doma. Tako, 1998. godine, u jednom od svojih izvještaja, Venecijanska komisija nije okarakterisala ovaj sud kao „sud u Bosni i Hercegovini“. Međutim, Komisija je kasnije, u svojstvu amicus curie u spomenutom postupku pred ESLJP Jeličić protiv Bosne i Hercegovine Dom, ipak, okvalifikovala kao „domaći“, tj. „nacionalni“ sud. U prvom slučaju, tj. 1998. godine, bilo je postavljeno pitanje da li Ustavni sud BiH ima pravo da preispituje odluke Doma kao „suda u Bosni i Hercegovini“ u smislu člana VI/3.b) Ustava BiH.⁴⁴¹ To se željelo izbjeći s razlogom, te se Venecijanska komisija odlučila za stanovište prema kojem oba suda djeluju paralelno i na istom nivou (DLJP ovo stanovište formalno nikada nije prihvatio). Osam godina kasnije, tj. 2006. godine, motivacija i politika ESLJP (a sada i Venecijanske komisije) u oblasti ljudskih prava bio je da ESLJP zadrži za sebe pravo preispitivanja pogrešnih odluka Doma. Taj argument se, ipak, ne može potpuno zanemariti, te se može obrazložiti i prihvatiti ova promjena mišljenja Venecijanske komisije.