a. Pravna sigurnost

Kada je riječ o principu pravne države, ne radi se samo o pojmovima kao što je, npr., pravda – što je za sudsku praksu prilično bezobličan pojam – već o konkretnim pravnim principima koji uslovljavaju djelovanje javne vlasti. Tako se, recimo, u pojam pravne države ubraja i to da pravna država svojim građanima garantuje pravnu sigurnost,²⁸⁸ koja je bitno načelo bosanskohercegovačkog pravnog sistema.²⁸⁹

Pravna sigurnost znači i to da se svaki pojedinac može pouzdati u značenje i predvidivost pozitivnih pravnih propisa, kao i u prava i obaveze koji proizlaze iz tih propisa. To, prije svega, podrazumijeva da prava i obaveze građana ne mogu biti regulisani na osnovu (političkih) izjava koje nisu pravno obavezujuće (npr., memorandum o razumijevanju), već na osnovu zakonâ i sličnih pravnih akata koje je moguće preispitati.²⁹⁰ Dalje, pojedinac ne smije biti nesrazmjerno opterećen time što će mu njegova jednom stečena pravna pozicija biti oduzeta naknadnim izmjenama i dopunama zakona na neprihvatljiv i neprimjeren način. Princip pravne sigurnosti, naime, služi za to da se jednom faktičkom supstratu dodijele zakonom garantovane pravne posljedice. Nesrazmjerno opterećenje nastupa, recimo, ako se prava i obaveze pojedinca koji su postojali duži vremenski period retroaktivno oduzmu ili ograniče.²⁹¹ Zbog toga je suprotno Ustavu, naprimjer, retroaktivno revidiranje ugovora o kupoprodaji stanova koji su bili društveno vlasništvo, a koji su potpisani 12 godina ranije, te koje je nadležni javni pravobranilac ovjerio.²⁹² Tako je pravna sigurnost pojedinca ponekad u sukobu sa javnim interesima. Propisi kojim se retroaktivno ograničavaju stečene pravne pozicije moraju ispoštovati princip proporcionalnosti.²⁹³

Pri tome, potreba da se zaštite principi povjerenja u opstanak i kontinuitet pravnih propisa, na osnovu kojih su u prošlosti stvarana prava i dispozicije za budućnost, ne vrijedi samo u odnosu na opšte pravne akte (legislativu). Od pravosuđa i jurisprudencije (sudske prakse) traži se da imaju određenu konstantnost uprkos činjenici da sudovi formalno nisu vezani za ranije odluke. Zbog toga, sudovi moraju neprestano uzimati u obzir stalnu sudsku praksu ESLJP.²⁹⁴ Isto tako, i građaninu mora biti omogućeno da od sudova očekuje identična rješenja za identične probleme u situacijama u kojima zakon ne predviđa određeno slobodno polje za procjenu. Ali, važi i obrnuto: ukoliko sudovi uživaju određeno slobodno polje procjene (eng. margin of appreciation; njem. Ermessenspielraum), naprimjer, pri izricanju krivičnopravnih sankcija,²⁹⁵ nezavisnost sudstva mora biti poštivana. To znači da takve odluke, koje je zakon omogućio i koje se donose na osnovu vrijednosnog suda (Wertungsentscheidungen), u principu, ne podliježu ocjeni Ustavnog suda.

Različito zakonsko tretiranje zahtijeva razumno opravdanje. To važi čak i kada je osporavana odluka zakonita i ustavna, a različita u odnosu na druga lica u istoj situaciji, pošto niko nema pravo da zahtijeva jednakost u nepravednom tretmanu. Dakle, nema prava na jednak tretman ako je mjera/standard koju treba ocijeniti kao jednak ili nejednak tretman sama po sebi protivzakonita. U suprotnom, pravna sigurnost i obaveza jednakog tretmana bi zahtijevale od države da ponavlja nezakonito djelovanje. Time ovi principi nailaze na granice drugog bitnog postulata pravne države – zakonitog djelovanja države (vladavine prava) čak i onda ako bi to dovelo do nejednakog postupanja u identičnim slučajevima, a time i do pravne nesigurnosti.²⁹⁶ Princip pravne sigurnosti ne štiti povjerenje u nezakonito djelovanje koje se nastavlja.

Tvrdnja da Ustavni sud nejednako tretira identične slučajeve može biti povod za ponovno pokretanje postupka u kojem bi se preispitale odluke Ustavnog suda; ovo važi čak i onda kada Ustavni sud promijeni svoju sudsku praksu nakon objave osporavane odluke.²⁹⁷ Posljedica ovog jeste da stranka koja je izgubila u postupku pred Ustavnim sudom ima pravo na ponovno pokretanje postupka ukoliko Ustavni sud naknadno revidira svoje tumačenje propisa koji su bili relevantni za predmetnu odluku, ili ako donese neku drugu odluku koja je presedan.

U predmetu broj U 49/03 (odluka u meritumu od 26.8.2004. godine) apelantica je pred Ustavnim sudom zahtijevala da se izvrši prenos stanarskog prava sa njenog djeda, koji je umro 7.6.1999. U posljednjem stepenu redovnog sudstva Vrhovni sud RS je njen zahtjev odbio sa obrazloženjem da ona, kao unuka, ne spada u krug ljudi koji bi imali pravo da se na njih prenese stanarsko pravo. Naime, na osnovu izmijenjenih zakonskih propisa, koji su važili od 1993. do 28.10.1999. godine, unuci nosilaca stanarskog prava nisu imali zakonsku osnovu za prenos ovog prava.²⁹⁸ Ustavni sud je, prvo, potvrdio odluku Vrhovnog suda RS, te to obrazložio da apelantica, prema tada važećim zakonskim propisima, nije imala zaštićenu poziciju vlasnika,²⁹⁹ niti se, kada je navedeni stan u pitanju, radi o „domu“, u smislu člana 8. EKLJP.³⁰⁰ Kasnije je Ustavni sud odobrio da apelantica ponovo pokrene postupak, jer je, u međuvremenu, promijenio svoju jurisprudenciju u sličnim slučajevima. Promijenjena praksa Ustavnog suda, radi očuvanja pravne sigurnosti, učinila je neophodnim da se postupak obnovi – tako je argumentovao Ustavni sud.³⁰¹ U odluci u meritumu od 26.5.2006. godine, koja je nakon toga uslijedila, Sud je utvrdio povredu apelantičinog prava na zaštitu doma u smislu člana 8. EKLJP. Vrhovni sud RS, suprotno Konvenciji, uzeo je u obzir samo pozitivnopravne zakone koji se tiču prenosa stanarskog prava a, pri tome, previdio je standarde iz člana 8. EKLJP.³⁰² KLJP pri USBiH, nasuprot tome, zastupala je stanovište da unuci imaju pravo na stanarsko pravo koje je prvobitno pripadalo njihovim bakama i djedovima samo ako je u momentu donošenja konačnog upravnog rješenja (u drugom stepenu) pravo na prenos stanarskog prava zakonski postojalo, a zakonsko rješenje nije diskriminišuće prirode.³⁰³

Pravna sigurnost traži postojanost i zabranjuje retroaktivna ograničenja prava. Pravna sigurnost, istovremeno, znači i određene zahtjeve u vezi sa kvalitetom nekog zakona, koji mora biti pristupačan, predvidiv i procjenljiv. U tom smislu, ukazujući na aktuelnu praksu ESLJP,³⁰⁴ KLJP pri USBiH, u predmetu broj CH/03/14880³⁰⁵ izvodi zaključak da zakon, prije svega, mora biti dovoljno razumljiv. Građanin mora biti u poziciji da na osnovu zakona zaključi kako treba da se ponaša, a da to bude u skladu sa propisima primjenjivim na sporni predmetni slučaj. Drugo, norma se ne smatra zakonom u smislu EKLJP ako nije dovoljno precizno formulisana, kako bi građanin prema njoj mogao prilagoditi svoje ponašanje: građanin mora biti u stanju da – u mjeri koja odgovara okolnostima a, ako treba, i uz odgovarajuće profesionalno savjetovanje – predvidi posljedice svoga djelovanja. Naravno, ne traži se apsolutna i precizna predvidivost posljedica primjene zakona. Naime, dok je mogućnost da se predvidi pravna posljedica poželjna, prekomjerna rigidnost zakona zatvorila bi put tumačenjima prilagođenim promijenjenim okolnostima. Prema tome, mnogi zakoni moraju biti formulisani pomoću termina koji su manje ili više neodređeni, te čija je primjena i tumačenje pitanje prakse.

Pravna sigurnost je pretpostavka za djelotvornu pravnu zaštitu. Sudovi u tome imaju aktivnu ulogu, jer njihovo nedjelovanje kod građana izaziva nesigurnost u vezi sa obimom i granicama njihovih prava.³⁰⁶ U djelotvornu pravnu zaštitu ubraja se i to da za jedan isti slučaj nije dozvoljeno da se vodi više paralelnih postupaka. Recimo, ako Aneks 7. DMS predviđa mehanizme za povrat napuštene imovine, onda u istoj toj stvari ne mogu biti vođeni paralelno postupci pred entitetskim organima³⁰⁷ (povreda principa litis pendentio).

Međutim, prava pojedinca mogu da podliježu ograničenjima koja će služiti za zaštitu pravne sigurnosti. U to se, prije svega, ubrajaju zakonski rokovi.³⁰⁸

Postulat pravne sigurnosti, prema stanovištu Ustavnog suda, traži da se krivični postupak odgodi sve dok u postupku apstraktne kontrole normi koji se vodi pred Ustavnim sudom, prema članu VI/3.a) Ustava BiH, ne bude odlučeno o ustavnosti zakona koji optuženom daje imunitet.³⁰⁹

Pravna sigurnost, dalje, zahtijeva da postupak pronalaženja pravnog rješenja bude propisan i da okončanje postupka bude postojano (Bestandskraft). Izuzetak je ponovno pokretanje postupka, koje treba tretirati restriktivno i koji se – recimo, kada se radi o dokazima – pokreće samo onda ako se pojave novi dokazi, tzv. nova reperta. Ako se neki postupak protivzakonito ponovo pokrene, te ako se oštećenoj osobi u ponovno pokrenutom postupku oduzmu prava koja su joj ranije bila priznata, onda je to kršenje principa pravne sigurnosti.³¹⁰ Slično se dešava i u slučaju kada nekom pojedincu bude priznato određeno pravo i kada sva dozvoljena pravna sredstva osporavanja budu iscrpljena, a, onda, na osnovu primjene nedozvoljenog pravnog sredstva (ovdje je riječ o reviziji), to pravo, ipak, bude ponovo osporeno. Oštećena osoba bi ovdje trebalo da vjeruje u postojanost prava. Ako mu se to pravo oduzme u nekom postupku u kojem se primijene nedozvoljena pravna sredstva, to je povreda njegovog povjerenja u pravnu sigurnost, koje bi, zapravo, trebalo da bude zaštićeno.³¹¹ U istoj mjeri je zaštićeno i pravo, stečeno pravosnažnom presudom, od retroaktivnog oduzimanja koje propiše zakon. Princip pravne sigurnosti u ovakvim slučajevima obavezuje nadležne organe da izvrše pravosnažnu presudu.³¹²