Prelazne odredbe

1. Zajednička prelazna komisija

(a) Strane ovim ustanovljavaju Zajedničku prelaznu komisiju koja će biti ovlaštena da raspravlja o praktičnim pitanjima u vezi sa implementacijom Ustava Bosne i Hercegovine, Opšteg okvirnog sporazuma i njegovih aneksa, i daje preporuke i prijedloge.

(b) Zajednička prelazna komisija se sastoji od četiri lica iz Federacije, tri iz Republike Srpske i jednog predstavnika Bosne i Hercegovine.

(c) Sastancima Komisije predsjedava Visoki predstavnik ili lice koje on odredi.

2. Kontinuitet pravnih propisa

Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine.

3. Pravni i administrativni postupci

Svi postupci u sudovima ili organima uprave koji su u toku na prostoru Bosne i Hercegovine u trenutku stupanja na snagu ovog ustava biće nastavljeni ili preneseni na druge sudove ili organe u Bosni i Hercegovini u skladu sa propisima kojima se uređuje nadležnost ovih institucija.

4. Državni organi

Dok ne budu zamijenjeni novim sporazumom ili zakonom, organi vlasti, institucije i druga tijela Bosne i Hercegovine će funkcionisati u skladu sa važećim propisima.

5. Ugovori

Svi ugovori koje je ratifikovala Republika Bosna i Hercegovina između 1. 1. 1992. godine i stupanja na snagu ovog ustava biće dati na uvid članovima Predsjedništva u roku od 15 dana od njihovog stupanja na dužnost; svaki ugovor koji ne bude dat na uvid biće proglašen poništenim. U roku od 6 mjeseci poslije prvog zasjedanja Parlamentarne skupštine, na zahtjev bilo kojeg člana Predsjedništva, Parlamentarna skupština će razmotriti da li da otkaže bilo koji drugi ugovor.

Ideja o formiranju Zajedničke prelazne komisije iz člana 1. Aneksa II uz Ustav BiH, koja bi se sastojala od četiri lica iz Federacije BiH, tri iz Republike Srpske i jednog predstavnika Bosne i Hercegovine, bila je zaista dobra. Komisija je trebalo da bude ovlaštena da „raspravlja o praktičnim pitanjima u vezi sa implementacijom Ustava Bosne i Hercegovine, Opšteg okvirnog sporazuma i njegovih aneksa, i daje preporuke i prijedloge“. Sastanke Komisije trebalo je da vodi Ured Visokog predstavnika ili lice koje on odredi. Ova komisija, koju je oformio Carl Bildt, zbog nespremnosti lokalnih političkih partija na saradnju, pokazala se kao potpuno nedjelotvorna. Kao odgovor na neuspjeh Komisije, Visoki predstavnik je ojačao svoju ulogu podsticatelja razvoja mirovnog procesa i najodgovornije osobe za njegovo provođenje.

Član XI u vezi sa Aneksom II uz Ustav BiH tiče se niza prelaznih odredaba koje, u suštini, predstavljaju konzekventan nastavak odredbe o kontinuitetu međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine iz člana I/1. Ustava BiH: Bosna i Hercegovina nije nikada prestala da egzistira, a danas postoji kao suverena država sa modifikovanom unutrašnjom strukturom. Prema tome, „svi zakoni, propisi i sudski poslovnici“ koji su bili na snazi na državnoj teritoriji u trenutku kada je Ustav BiH stupio na snagu, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu suprotni Ustavu BiH ukoliko nadležni organ vlasti BiH ne odluči drugačije (član 2. Aneksa II uz Ustav BiH). Naravno, u prelazne odredbe, uključujući član 2. Aneksa II uz Ustav BiH, nisu inkorporisane odredbe o regulisanju normativnog sukoba između prijašnjih republičkih zakona i Dejtonskog ustava. U skladu s tim, u svakom pojedinom slučaju u kojem se pojave normativne suprotnosti Ustavni sud BiH mora razjasniti pravnu situaciju.

Međutim, zakonski kontinuitet uključuje i kontinuitet državnih obaveza bez bilo kakvih ograničenja.³⁹⁴⁵ Svi postupci u sudovima ili organima uprave koji su se vodili na teritoriji BiH u trenutku stupanja na snagu Ustava BiH morali su se nastaviti ili prenijeti na druge sudove ili organe u Bosni i Hercegovini, u skladu sa propisima kojima se uređuje nadležnost ovih institucija (član 3. Aneksa II uz Ustav BiH).

Na osnovu člana 3. Aneksa II uz Ustav BiH, Ustavni sud BiH se proglasio nadležnim da odlučuje o normativnoj kontroli zakona u nekim slučajevima koji su se vodili pred Ustavnim sudom RBiH.

U predmetu broj U 40/95 Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine podnijela je zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o pretvaranju društvenog vlasništva.³⁹⁴⁶ Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da se pobijanim zakonom, na protivzakonit način i suprotno članu 25. stav 1. Ustava RBiH, kompletna društvena imovina pretvara u državnu imovinu, pri čemu se korisnik imovine lišava svojih prava. Osim toga, podnositeljica zahtjeva je tvrdila da se vlasništvo djelimično trebalo priznati i radnicima, penzionerima i ostalim licima koja su po drugom osnovu doprinosila stvaranju te imovine. Konačno, izneseni su navodi da pobijani zakon krši tač. 1. i 2. Amandmana broj LXIII Ustava RBiH, prema kojem je zajamčena društvena imovina.

Naravno, u ovom i sličnim slučajevima Ustavni sud BiH je primijenio svoj novi Poslovnik o radu i važeći Ustav BiH, pa je morao odbaciti³⁹⁴⁷ zahtjeve zbog nedostatka aktivne legitimacije za podnošenje zahtjeva za pokretanje postupka apstraktne ocjene ustavnosti. Naime, Sud je morao postupak obustaviti, jer današnji Ustavni sud BiH, za razliku od svog prethodnika, nema nadležnost da provodi normativnu kontrolu po službenoj dužnosti.³⁹⁴⁸

Dok ne budu zamijenjeni novim sporazumom ili zakonom, organi vlasti, institucije i druga tijela Bosne i Hercegovine će funkcionisati u skladu sa važećim propisima (član 4. Aneksa II uz Ustav BiH). S obzirom na ograničenu legitimaciju međunarodnih ugovora koje je RBiH (bez Republike Srpske i tzv. Republike Herceg-Bosne) potpisala i ratifikovala za vrijeme rata, institucije osnovane Dejtonskim ustavom su bile vezane tim ugovorima samo ako ih naknadno odobre nadležni dejtonski organi. Shodno tome, član II/5, prva rečenica, Ustava BiH je predvidio da će se „svi ugovori koje je ratifikovala Republika Bosna i Hercegovina između 1. 1. 1992. godine i stupanja na snagu […] Ustava […] dati na uvid članovima Predsjedništva u roku od 15 dana od njihovog stupanja na dužnost; svaki ugovor koji ne bude dat na uvid biće proglašen poništenim“. Međutim, nije jasno da li su ugovori koji nisu dati na uvid per constitutionem automatski poništeni, ili ih Predsjedništvo mora poništiti čim sazna da se radi o ratifikovanom ugovoru koji nije dat na uvid. S tačke gledišta međunarodnog prava, drugi pristup bi trebalo da bude pravilan.

Dalje, u roku od 6 mjeseci poslije prvog zasjedanja Parlamentarne skupštine BiH, na zahtjev bilo kojeg člana Predsjedništva BiH, Parlamentarna skupština BiH je trebalo da razmotri da li će da otkaže bilo koji drugi ugovor (član 5. druga rečenica Aneksa II uz Ustav BiH). Prema tome, zakonodavac je mogao da otkaže i one ugovore za koje je Predsjedništvo BiH dalo saglasnost.

Iz Odluke Ustavnog suda BiH broj U 12/98 može se izvesti niz zaključaka korisnih za tumačenje „Prelaznih odredaba“. U ovom predmetu Ustavni sud BiH je morao odlučiti o ustavnosti dviju uredbi o ratifikaciji međunarodnih ugovora, koje su potpisane prije stupanja na snagu Ustava BiH. Ustavni sud BiH je smatrao da se član 5. Aneksa II uz Ustav BiH ne primjenjuje na međunarodne ugovore koji su potpisani prije, a ratifikovani nakon stupanja na snagu Ustava BiH.³⁹⁴⁹ Ugovori su ratifikovani uredbom na osnovu člana 34. Zakona o Vladi RBiH,³⁹⁵⁰ koji se primjenjivao i kada je Ustav BiH stupio na snagu. Međutim, čak i ako je Predsjedništvo BiH na osnovu starih pravnih rješenja bilo nadležno za ratifikaciju, Ustavni sud BiH je smatrao da je ta ratifikacija neustavna, jer su navedene odredbe Zakona o Vladi zamijenjene čl. V/3.d) i IV/4.d) Ustava BiH i, stoga, nisu mogle predstavljati pravni osnov za ratifikaciju ugovora. Naime, prema članu V/3.d) Ustava BiH, Predsjedništvo BiH ima nadležnost da ratifikuje ugovore BiH (uz saglasnost Parlamentarne skupštine BiH), a član IV/4.d) Ustava BiH se eksplicitno odnosi na nadležnost Parlamentarne skupštine BiH da odlučuje o saglasnosti za ratifikaciju ugovora. Odredbe o nadležnostima iz Zakona o Vladi RBiH su suprotne ovim odredbama. Prema tome, u skladu sa članom 2. Aneksa II uz Ustav BiH, stupanjem na snagu Ustava BiH one više nisu mogle biti osnova za to da Vlada RBiH ratifikuje međunarodne ugovore. Činjenica da u vrijeme ratifikacije međunarodnih ugovora ni Predsjedništvo BiH, ni Parlamentarna skupština BiH nisu bili uspostavljeni prema Ustavu BiH, nije mogla voditi zaključku da su institucije RBiH, koje su, prema Ustavu RBiH, bile nadležne za ratifikaciju i koje su još uvijek funkcionisale kada je stupio na snagu Ustav BiH, mogle privremeno vršiti ratifikaciju ovih ugovora. Prema članu II/4. Ustava BiH, republičke institucije su mogle da rade samo do trenutka kada su ih zamijenile nove institucije. U vezi sa nadležnosti za ratifikaciju međunarodnih ugovora, u svakom slučaju Vladu RBiH su zamijenili per constitutionem Predsjedništvo BiH i Parlamentarna skupština BiH. Način na koji Ustavni sud BiH posmatra navedeni problem, a contrario, znači da se i klauzula o kontinuitetu pravnih i administrativnih postupaka (član 3. Aneksa II uz Ustav BiH) ne primjenjuje na postupke zaključivanja i ratifikacije međunarodnih ugovora koji su u toku, što bi se moglo zaključiti iz jezičkog tumačenja ove odredbe.