B. Član VIII – sadržaj, nadležnosti koje dodjeljuje i njegova funkcionalnost

Član VIII je sačinjen od tri dijela.

„(1) Parlamentarna skupština će svake godine, na prijedlog Predsjedništva, usvojiti budžet kojim se finansiraju troškovi potrebni za izvršavanje nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.“

Veći dio prvog stava ne treba posebno obrazlagati. Naime, u okviru ove odredbe, a polazeći od nacrta državnog Predsjedništva, predviđena je ustavna procedura za usvajanje budžeta. Ključni faktor koji moramo primijetiti jeste da odredba upućuje na „budžet kojim se finansiraju troškovi“. Odredba ne određuje, na bilo koji način, iznos prihoda koji se dodjeljuju državnom nivou.

„(2) Ukoliko se takav budžet ne usvoji blagovremeno, budžet za prethodnu godinu će biti korišten na privremenoj osnovi.“

Ova odredba dozvoljava da se stvori pravna osnova za privremeno finansiranje bh. institucija, koja oslikava prethodni prošlogodišnji budžet. Nije bila rijetkost da je država usvajala budžet van propisanog roka. Naravno, uzrok tome je bila kompleksnost bh. politike. Procesi poreskih i fiskalnih reformi, na koje ćemo kasnije uputiti, u velikoj mjeri su poboljšali situaciju u tom smislu. Budžet za 2002. godinu nije bio usvojen sve do juna 2002. godine. Budžet za 2006. godinu je bio usvojen u januaru 2006. godine.

Mogućnost da se usvoji, na privremenoj osnovi, prethodni prošlogodišnji budžet imala je, ipak, značajan uticaj na reformske procese bh. institucija. U državi, kada su u pitanju već osnovane institucije, rad od nekoliko mjeseci na osnovu prošlogodišnjeg plana troškova ne mora imati primjetne posljedice. Ipak, ako se planira osnivanje novih institucija, a uzimajući u obzir činjenicu da one nisu obuhvaćene prošlogodišnjim budžetom, možemo zaključiti da se one ne mogu finansirati na zakonit način.

„(3) Federacija će obezbijediti dvije trećine, a Republika Srpska jednu trećinu prihoda koji su potrebni za budžet, osim ako se prihodi ne prikupljaju na način kako je utvrdila Parlamentarna skupština.“

Sve dok proces reformi sistema indirektnog oporezivanja nije dobro poodmakao, najveći dio državnog nivoa vlasti finansiran je doprinosom entitetâ, kao što je to u trećem stavu člana VIII specifikovano, tj. jednom trećinom iz RS i sa dvije trećine iz FBiH.

Entiteti bi davali svoje doprinose nakon što bi BiH utvrdila dio prihoda koji je sama ubrala, „na način kako je utvrdila Parlamentarna skupština“. Entitetski ustavi, kao što je gore navedeno, entitetima dodjeljuju fiskalne nadležnosti, uglavnom, iz oblasti poreske materije.³⁸⁹²

Prihodi koji su obezbijeđeni na državnom nivou vlasti uključuju one koji se ubiru izdavanjem ličnih karata (CIPS), izdavanjem ili produženjem pasoša, telefonske takse, raznim nametima ambasada itd. Međutim, oni očigledno nisu dovoljni, niti omogućavaju da se ostvare standardi fiskalne politike, te su, osim obnavljanja važenja pasoša i izdavanja ličnih karata, relativno nepredvidivi.

Treba ukazati i priznati da član III/1.c) Ustava BiH propisuje da je carinska politika jedna od nadležnosti institucija BiH. Međutim, ova nadležnost uključuje samo utvrđivanje carinske tarife i carinskih stopa. Odvojena carinska uprava entitetâ (i Distrikta Brčko) je ubirala carinske prihode i uplaćivala ih direktno na entitetske račune, tj. na račun Distrikta Brčko.

Odredbe člana VIII/3. Ustava BiH ne zahtijevaju od Distrikta Brčko da učestvuje u budžetu BiH. Ovo je jasno zbog činjenice da je Aneks 4. DMS stupio na snagu 1995. godine, skoro pet godina prije nego što je finalna arbitražna odluka o Distriktu Brčko stupila na snagu. Kada je Distrikt Brčko postao (relativno) prosperitetniji, koristeći i iskorištavajući svoj, možemo reći, „državni“ fiskalni status, RS i, povremeno, FBiH su iznosile optužbe da se njihovi budžetski izvori fatalno iscrpljuju zbog očiglednog sistema duplog davanja (double whammy effect) kako za entitet, tako i za BiH. Najveći dio prihoda je preusmjeravan na Distrikt Brčko, tako da je bilo manje prihoda namijenjenih vlastitom entitetu ili prenesenih na BiH.

Međunarodne finansijske institucije, posebno Međunarodni monetarni fond, izražavale su zabrinutost jer su smatrale da nad tako stvorenim sistemom budžeta nema nikakve kontrole, ni odgovornosti, niti uvida u to odakle pojedini prihodi potiču. Ipak, iako je van ove analize, treba naglasiti da odnos jedna trećina – dvije trećine doprinosa iz entitetâ nikada nije posmatran kao neograničena gotovinska rezerva. Političke stranke i etničke grupe koje su činile bh. Parlamentarnu skupštinu sastavljene su od onih koji su već ranije birani u entitetska zakonodavna tijela, a mnogi političari su bili svjesni da povećanje državnog budžeta znači manje (za nužna plaćanja i finansiranje kriznih perioda) sredstava namijenjenih entitetskom nivou.

Ovo je izazvalo mnogobrojne sukobe između međunarodne zajednice, koja je radila na razvoju i širenju institucija na državnom nivou, i međunarodnih finansijskih institucija, koje su u relevantno vrijeme zastupale stanje status quo.