5. Završna razmatranja i rezime

Ukupno posmatrano, možemo reći da su oba suda imala na raspolaganju prilično širok instrumentarij kako bi mogla ciljano reagovati na različita kršenja ljudskih prava i sloboda. Oba suda se nisu zadržavala samo na pukom utvrđivanju povrede. I Ustavni sud BiH i Dom za ljudska prava, koristeći mogućnost da donose određene mjere i naredbe, mogli su izdavati konkretne upute a, ako je bilo potrebno, te upute su mogli kombinovati sa mjerama privremene pravne zaštite (privremene mjere). Cilj je bio da se djeluje preventivno u vezi sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, te da se utvrđene povrede u budućnosti koriguju, ili da za te povrede bude isplaćena odšteta. Ovlaštenja Ustavnog suda BiH, kao domaćeg suda u ustavnopravnom okviru, veća su od ovlaštenja Doma za ljudska prava, budući da Ustavni sud BiH neustavne akte može neposredno i sâm ukinuti (naprimjer, presude i zakone). Dom za ljudska prava i KLJP pri USBiH morali su se ograničiti na to da obavežu domaće organe da, recimo, donesu novu odluku, ili da izmijene zakon. Dakle, intervencija u domaći pravni poredak, u slučaju organa iz Aneksa 6, bila je tek posredna, a intervencija Ustavnog suda BiH mogla je biti i direktna.

Kad je riječ o istoriji implementacije odluka oba suda, možemo se složiti sa Nowakom,³⁸⁸⁴ koji kaže da je stopa implementiranih odluka Doma za ljudska prava, dakle, u pogledu kvantiteta, „zaista impresivna“; ali da, pri tome, ne smijemo previdjeti činjenicu da je ta implementacija kvalitativno nedovoljna. Implementacija je obično zavisila – to priznaje i Dom³⁸⁸⁵ – gotovo u potpunosti od manje ili više masivne intervencije OHR-a, SFOR-a ili drugih međunarodnih faktora. Slično je i sa odlukama Ustavnog suda BiH, bez obzira na to što one direktno djeluju u domaćem pravnom sistemu. Ipak, kritika Sekulića,³⁸⁸⁶ koji je rekao da uspjeh u provođenju ljudskih prava u pojedinačnim slučajevima koji je izdejstvovan pod pritiskom međunarodnog faktora, a protiv otpora koji je pružala određena etnička grupa, ima simboličan karakter, nije u skladu sa konceptom oba ova najviša suda.

Praksa u implementaciji odluka u prvim godinama naučila je oba suda da njihove odluke moraju biti precizne. Što je konkretnija odluka – i to upravo u vezi sa neophodnim mjerama za uklanjanje neustavne situacije – to manje prostora ostaje za njihovu opstrukciju. Naime, uzrok neprovođenja odluka nije uvijek otpor nadležnih organa, već vrlo često i nedostatak stručnog znanja i iskustva. Pomoć pri tehničkoj implementaciji, u vidu uputa da se preduzmu određene konkretne mjere, može se shvatiti kao intervencija koja je u nadležnosti izvršne vlasti ili zakonodavstva. Međutim, treba naglasiti da USBiH i DLJP, tj. KLJP pri USBiH moraju ostaviti dovoljno manevarskog prostora organima koji su zaduženi za implementaciju njihovih odluka, te ne treba da se pretjerano upliću u samo izvršenje. Drugim riječima, njihova intervencija bi trebalo da se okonča davanjem samo neophodnog ustavnopravno uslovljenog okvira. Kao uspješan primjer takvog sadejstva različitih državnih organa može se smatrati odluka KLJP pri USBiH u postupku CH/98/375 u kojem je Komisija dala osam specifičnih naredbi, čiji je zajednički cilj bilo donošenje zakona na državnom nivou.

Zbog nepostojanja razvijene pravne kulture u kojoj bi državni organi poštivali odluke sudova, a posebno najviših sudova, u Bosni i Hercegovini je korišteno jako sredstvo u vidu prijetnje sankcijama u slučaju neizvršenja ili sprečavanja da se izvrše ustavnosudske odluke, čiji je cilj borba protiv opstrukcija (vidi, član 239. Krivičnog zakona BiH). Praktična iskustva sa ovim krivičnim zakonom manje su ubjedljiva i dobra. Državno tužilaštvo susreće se sa teškoćama, prije svega pri pokušajima da individualizuje odgovornost za implementaciju odluka Ustavnog suda BiH i Doma za ljudska prava, odnosno KLJP pri USBiH.³⁸⁸⁷

Jasno je da će odluke nezavisnih pravosudnih organa, kojima se traže političke, ekonomske i socijalne promjene protiv volje političkih elita, a nerijetko i protiv volje dijelova različitih etničkih grupa, naići na otpor, posebno imajući u vidu činjenicu da je BiH država koja je trajno podijeljena i koja prolazi kroz dvostruki proces tranzicije. Činjenica da je za implementaciju odluka bila potrebna pomoć međunarodnih aktera takođe je bitna i ona u koncepciji mehanizama za stabilizaciju mira ne smije biti zaboravljena. Međutim, ova pomoć ne dovodi u pitanje ni efikasnost ni neophodnost ovog instrumenta za jačanje pravne države. I u jakim demokratijama, u kojima se poštuje princip pravne države, izvršenje sudskih presuda zavisi u velikoj mjeri od snage i ubjedljivosti samih presuda, te od prihvatanja tih presuda. Implementacija neke presude, koja se smatra nepravednom i neodgovarajućom, ne nailazi na otpor samo u zemljama u tranziciji. Ali, institucionalna poslušnost očito je veća tamo gdje je uspostavljen balans između različitih nivoa i vrsta vlasti nego tamo gdje je nakon decenija nedemokratske vlasti došlo i do višegodišnjeg konflikta koji ima neke elemente slične građanskom ratu.

Treba spomenuti i to da su odluke Doma za ljudska prava i Ustavnog suda BiH u ključnim oblastima državne organizacije, povratka izbjeglica, prevladavanja prošlosti, pravne zaštite i zaštite od diskriminacije, prema pravilu, bile conditio sine qua non za političko djelovanje domaćih i međunarodnih organa. Tek uticaj koji su odluke ovih gotovo sasvim nezavisnih i respektovanih pravosudnih tijela imale – budući da su bile uzor, te da su služile za legitimisanje određenih aktivnosti – omogućio je da se pokrenu reforme u navedenim ključnim oblastima, te da se poštuju individualna prava u miroljubivoj okolini i atmosferi.