(a) Konkretna kontrola norme

Pojam zakona, u smislu člana VI/3.c) Ustava BiH, interpretira se prema materijalnim i formalnim kriterijima. Opšti akti (dakle, upravni akti koji regulišu veliki broj predmeta) nisu „zakoni“ u ovom smislu.³⁵⁶¹ Nasuprot tome, zakoni koji su doneseni prije Ustava BiH (u njemačkoj pravnoj terminologiji tzv. vorkonstitutionelle Gesetze) mogu biti predmet postupka preispitivanja.

U predmetu broj U 55/02 Ustavni sud, oslanjajući se na vlastitu sudsku praksu koja se odnosi na član VI/3.b) Ustava BiH, razmatrao je pitanje da li je on uopšte ratione temporis nadležan da preispituje ustavnost nekog zakona koji je stupio na snagu prije stupanja na snagu Ustava BiH (tač. 19- 22). U takvom predmetu zakonodavac, nakon stupanja na snagu Ustava BiH, „nije imao priliku“ da zakon usaglasi sa novim ustavnim tekstom. Sudska praksa zasnovana na vezi između načela ratione temporis i člana VI/3.b) Ustava BiH nije primjenjiva zbog činjenice da zakoni koji se primjenjuju u momentu stupanja na snagu Ustava BiH i nisu u suprotnosti sa Ustavom, te ostaju na snazi (član 2. Aneksa II uz Ustav BiH). Republika Srpska, kao potpisnica Ustava BiH, priznala je, s jedne strane, sve zakone koji su 14.12.1995. godine bili na snazi u smislu člana 2. Aneksa II uz Ustav BiH a, s druge strane, Ustavni sud BiH, kao državni organ, koji je, opet, nadležan da u slučaju potrebe preispituje ustavnost zakona. Dalje je Ustavni sud BiH ustvrdio da ovo tumačenje ima uporište i u principima pravnog jedinstva i pravne sigurnosti. Sistem konkretne kontrole normi ima vrlo značajnu funkciju, budući da se obavezujućim razjašnjavanjem ustavnih pitanja sprečavaju divergentnosti u sudskoj praksi, pravna nesigurnost i pravni nesklad. Koncentrisanje ovih ovlaštenja (dakle, ustavni monopol) u Ustavnom sudu BiH, osim toga, treba da osigura da sudovi poštuju zakone. S obzirom na činjenicu da sudovi u Bosni i Hercegovini nisu nadležni za incidentalno preispitivanje ustavnosti zakona, može se reći da nadležnost Ustavnog suda BiH obuhvata i zakone koji su stupili na snagu prije nego važeći ustav. Cilj ovakvog tumačenja bi bio da se osigura potpuna zaštita ustavnog sistema Bosne i Hercegovine, što je zaključio i Ustavni sud BiH. Ustavni sud BiH u ovom obrazloženju oslanja se na argumente iz njemačke sudske prakse i literature, ali s dobrim razlogom bira pristup koji je drugačiji od pristupa njemačkog Saveznog ustavnog suda, koji, inače, prihvata samo preispitivanje zakona koji su stupili na snagu nakon donošenja Osnovnog zakona.³⁵⁶²

S obzirom na „pravni kontinuitet“ propisan članom 2. Aneksa II uz Ustav BiH („u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom“), Ustavni sud BiH je morao da preispituje ustavnost zakona koji su ostali na snazi i nakon stupanja na snagu ovog ustava ukoliko legitimisan subjekt podnese zahtjev za konkretnu ili apstraktnu kontrolu ustavnosti. Kada su opšte pravne norme u pitanju, onda nije toliko važna „odgovornost“ zakonodavca za ustavnost neke norme koja je donesena ranije, ili „mogućnost njenog ukidanja“ u slučaju da ona nije u skladu sa ustavom. Zašto? Za razliku od pojedinačnih akata, koji su doneseni na osnovu okončanog činjeničnog stanja koje ne može biti retroaktivno izmijenjeno nakon stupanja na snagu Ustava BiH, za zakone koji su ostali na snazi i čije je djelovanje nastavljeno i nakon stupanja na snagu Ustava potrebna je kontrola Ustavnog suda BiH i mogućnost stavljanja van snage njihovih protivustavnih odredaba. Naime, ovaj zadatak ne može biti prepušten nižestepenim sudovima uz puko podsjećanje na pravilo lex posteriori. U suprotnom, nižestepenim sudovima bi se moglo jednostavno prepustiti da ne primijene takve zakone, budući da oni krše višerangirano pravo, tj. Ustav BiH. Oba načela su u istoj mjeri značajna. Ovdje je, zapravo, problem utvrđivanje protivrječnost između zakona i ustava, kako bi neka važeća norma eventualno mogla biti proglašena protivustavnom i stavljena van snage. Ukoliko ispravno posmatramo osnovnu svrhu ustavnosudskog monopola, a to je očuvanje pravnog jedinstva i pravne sigurnosti, što i Ustavni sud s pravom tako vidi, onda ne može biti značajno to da li je zakon donesen prije ili poslije stupanja na snagu ustava. Ono što je odlučujuće u ovoj situaciji jeste činjenica da taj zakon i dalje važi, sve dok ga zakonodavac ne ukine ili dok ga Ustavni sud BiH ne proglasi protivustavnim. Upravo u Bosni i Hercegovini, koja se nalazi u dvostrukom procesu transformacije, uz velike promjene u organizaciji države kako je to definisano i u samom Ustavu BiH, te uz promjene u privrednoj i socijalnoj oblasti, Ustavni sud BiH ne može pobjeći od uloge čuvara novog ustavnog poretka i od uloge da razjašnjava i rješava nedoumice u tom smislu.