iii. Ovlaštenje za kontrolu

Odgovornost za aktivnosti međunarodne uprave za slučaj vanrednog stanja koje su u sukobu sa međunarodnim i/ili ustavnim pravom ne implicira automatski ovlaštenje za kontrolu njihovih akata ili čak za njihovo poništavanje. To je istovremeno najkritičnija tačka u odnosu domaćih organa i međunarodnih upravitelja. Jer, jedna je stvar utvrditi da je ponašanje međunarodnih aktera suprotno EKLJP, a da država treba da insistira na poštivanju ustavnih prava i sloboda svojih građana. Za međunarodne upravitelje situacija postaje opasna tek onda kada se domaće institucije suprotstavljaju njihovim aktima, sprečavaju ih, relativiraju ili poništavaju, tj. kada imaju nadležnost da to učine. Time se djelotvornost mirovne misije per se dovodi u pitanje.

Zapravo, i iz samog međunarodnog prava proizlazi obaveza međunarodnog upravitelja da svoje aktivnosti podvrgne sudskoj kontroli.³⁵⁴⁶ Možda je moguće takvu obavezu (analogno) protumačiti i iz instituta upravitelja ili okupacijskog prava prema međunarodnom pravu. Ipak, u svakom slučaju, ona proizlazi iz minimalnih standarda zaštite ljudskih prava i sloboda. Većina nacionalnih pravnih poredaka, kao i samo međunarodno pravo, sadrži osnovu prema kojoj je jedno od osnovnih i univerzalnih prava i pravo na pristup sudu, koji odlučuje u sporovima koji se dotiču pojedinca kao privatnog pravnog subjekta, i to nezavisno od toga da li su norme prema kojima će postupak biti odlučen iz građanskog ili javnog prava. Međunarodnopravna regulativa u vezi sa državnim imunitetom tiče se međunarodnog upravitelja, tj. staratelja, tamo gdje on zamjenjuje domaće organe, te mogućnosti preispitivanja akata međunarodnih upravitelja, zapravo, ništa ne stoji na putu.³⁵⁴⁷

U tom smislu, Ustavni sud BiH u svojoj sudskoj praksi tek mora da odredi jasan pravac. Tu se trenutno može naći cijeli spektar stavova, od sudske suzdržanosti, pa sve do potpunog preispitivanja i ukidanja akata međunarodne uprave. Tako, recimo, Ustavni sud BiH je iscrpno ispitao da li su lišavanje slobode i pretres kuće koje je izveo SFOR u slučaju Subotić izvršeni uz kršenje prava iz Konvencije, te u konačnici i utvrdio kršenje različitih prava iz EKLJP. Sud se, takođe, smatra nadležnim da preispituje zakone koje je nametnuo OHR, te da ih poništava. Pojedinačne mjere Visokog predstavnika Ustavni sud BiH, međutim, ne želi preispitivati u meritumu, već se ograničava na to da utvrdi da je s tim ciljem neophodno etablirati specijalno pravosudno tijelo koje bi bilo za to međunarodnopravno legitimisano (Bilbija & Kalinić). O protivrječnosti ovakvog pristupa – zakoni se preispituju, pojedinačni akti ne – već je bilo govora u ranijim dijelovima ovog teksta. Osim toga, uzimajući u obzir odluku u predmetu Subotić donesenu deset mjeseci ranije, ovdje treba spomenuti i to da se različito tretiranje akata SFOR-a i OHR-a nikako ne može opravdati argumentom da SFOR, navodno, djeluje na drugačijoj, čak slabijoj osnovi. Baš suprotno, mandat SFOR-a je čak snažniji i čvršći od mandata OHR-a (autorizacija, a ne samo potvrđivanje). S obzirom na to da SFOR, za razliku od OHR-a, djeluje samo u vojnoj oblasti, a ne djeluje kao egzekutivna ili zakonodavna vlast u civilnoj oblasti, to ne bi trebalo da bude prepreka za ovlaštenje Ustavnog suda BiH da preispituje akte SFOR-a, budući da je to ovlaštenje ionako široko shvaćeno. Osim toga, mandat SFOR-a se dotakao samo u maloj nebitnoj mjeri nadležnosti Ustavnog suda BiH da preispituje njegove akte. Nasuprot tome, meritorno preispitivanje, te eventualno poništavanje pojedinačnih akata OHR-a bi u temelju dovelo u pitanje djelotvornost njegovog mandata. To, možda, teoretski važi i za kontrolu ustavnosti normi. Ali, praktično, OHR – barem privremeno – može biti siguran da njegovi zakoni, sve dok su u skladu sa Ustavom BiH, neće biti doticani, jer je za to neophodna većina u parlamentu, koja se i danas teško postiže.

Zbog sudske prakse koja se stalno mijenjala i koja je donesena na osnovu Aneksa 6, te zbog nesigurnog i neodređenog političkog kursa vođenog kroz dugi vremenski period, u predmetima koji su se ticali odluka IPTF-a Ustavni sud BiH nije znao kako da se pozicionira. U tom smislu, najnovija odluka Ustavnog suda BiH može biti podsticaj za to da se decertifikacije koje je proveo IPTF (slično kao i pojedinačne mjere OHR-a) ne dotiču, te da se Ustavni sud BiH ograniči na tek pokrenute procese o ponovnom zapošljavanju decertifikovanih osoba. KLJP pri USBiH u predmetu Džaferović, zapravo, uopšte nije smjela donijeti odluku o meritumu, jer Komisija u svojoj odluci konstatuje da FBiH ne snosi odgovornost za akte IPTF-a. Prijava je, stoga, trebalo da bude proglašena nedopustivom ratione personae. Međutim, razlog za ovakvu odluku leži u činjenici da je KLJP pri USBiH morala prihvatiti prethodnu odluku o dopustivosti Doma za ljudska prava, kojom je prijava proglašena dopustivom. U meritornom mišljenju KLJP pri USBiH je utvrdila ograničenje procesnih prava oštećene osobe (pravo na pristup sudu), ali je to ograničenje smatrala opravdanim u kontekstu višeg interesa, a to je osiguranje mira. Zapravo je KLJP pri USBiH negativno odgovorila na pitanje o nadležnosti organa iz Aneksa 6. DMS za preispitivanje akata IPTF-a.