vi. Mogućnost preispitivanja pred sudom akata OHR-a donesenih „u sivoj zoni“

U Odluci broj U 13/02 predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom BiH bio je pravni akt Visokog predstavnika, koji nije bilo moguće olako okarakterisati ni kao zakon u formalnom, ni kao zakon u materijalnom smislu. Svojom Odlukom o povjeravanju nadležnosti za provođenje istrage, krivično gonjenje i suđenje zbog radnji podsticanja nasilja i zastrašivanja, koje su počinjene tokom proteklog mjeseca u FBiH, kantonalnom tužiocu i Kantonalnom sudu broj 101/01 od 27.4.2001. godine³⁴²⁵ OHR je donio posebne propise o nadležnosti organa krivičnog gonjenja za grupu relevantnih krivičnopravnih, konkretno određenih radnji. Uzrok su bili pokušaji hrvatskih političkih snaga u Federaciji s proljeća 2004. godine da se osamostale u administrativno-teritorijalnom smislu. Pod vodstvom Ante Jelavića, koji je tada bio hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ove snage su pokušale da osnuju paralelne hrvatske institucije, jer je hrvatsko političko vodstvo smatralo da interesi hrvatskog naroda ni u Federaciji, ni na nivou Države nisu dovoljno zaštićeni. U ovom kontekstu došlo je do konflikta u kojem je upotrijebljena sila između hrvatskih predstavnika i trupa SFOR-a, te OHR-a. Incident se dogodio kada su navedeni međunarodni predstavnici pokušali da zaplijene dokazni materijal u nekoliko filijala Hercegovačke banke, za koju se sumnjalo da finansira interese hrvatske grupe čiji je cilj bilo otcjepljenje. Da bi se osiguralo da nezavisne sudije i tužioci krivično gone odgovorne osobe, OHR je smatrao da je neophodno, bez obzira na važeće propise o nadležnosti iz relevantnog zakona o krivičnom postupku, da se ovi predmeti povjere organima krivičnog gonjenja u Kantonu Sarajevo, a neki slučajevi i direktno proslijede Sudu BiH. Organi koji su mjesno i stvarno nadležni za ove predmete morali su ustupiti vođenje već pokrenutih postupaka organima koji su navedeni u odluci.

Ustavni sud BiH se proglasio nadležnim da odlučivanje u predmetu Ante Jelavić u kojem je utvrđena povreda procesnih prava iz člana 6. EKLJP. U vezi sa pitanjem da li su iscrpljena sva raspoloživa pravna sredstva, većina sudija u Sudu je smatrala da konkretna odluka o nadležnosti Krivičnog vijeća više ne može biti osporavana redovnim pravnim sredstvima dozvoljenim zakonom.³⁴²⁶ U samom postupku u ovom predmetu nije se primarno radilo o odluci Visokog predstavnika, mada je njegova odluka bila odlučujuća za pitanje zakonitosti nadležnosti suda kome je povjereno krivično gonjenje apelanta. U svojoj odluci od 10.5.2002. godine Ustavni sud BiH je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. EKLJP, jer je postupak vodio sud koji nije mjesno nadležan. Uzimajući u obzir dotadašnju praksu Suda u pogledu mogućnosti preispitivanja pravnih akata OHR-a, za donošenje ovakvog zaključka bilo je neophodno ocijeniti dekret OHR-a kao zakon („formula supstitucije“ iz U 9/00). U suprotnom, čak ni konkretno (incidentalno) preispitivanje akata OHR-a – kao što je ovdje bio slučaj – ne bi bilo dopušteno. Ustavni sud BiH je proglasio pravni akt zakonodavnim aktom u materijalnom smislu, budući da je regulativa o mjesnoj nadležnosti sudstva, prema članu IV.A.5/1(d) Ustava FBiH, u nadležnosti federalnog zakonodavca. U principu, u ovom slučaju zaista se radi o propisima koji regulišu konkretnu situaciju u kojoj postoji sumnja da su izvjesnim radnjama počinjena određena krivična djela. Međutim, akt se ne odnosi na konkretne počinioce. Ova razlika za Sud je odlučujuća da bi se napravila diferencijacija između opšteg akta i pojedinačnog konkretnog akta.³⁴²⁷ Prema tome, Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovog prava iz člana 6. EKLJP, jer redovni krivični sud, prilikom utvrđivanja svoje nadležnosti, nije uzeo u obzir važeće propise o krivičnom postupku, već se samo oslonio na odluku Visokog predstavnika, koja je i sama protivustavna. Naime, Visoki predstavnik, za kojeg je Ustav obavezujući i prilikom nametanja zakona, bez obrazloženja ograničio je apelantova procesna prava prema relevantnom zakonu o krivičnom postupku. Osim toga, zbog prisilnog karaktera svoje mjere, Visoki predstavnik je prekršio i princip demokratije iz člana I/2. Ustava BiH.³⁴²⁸