o. Utvrđivanje prioriteta

Član VIII2.e) Aneksa 6. dozvoljava Domu da prilikom prihvatanja i obrađivanja zahtjeva prednost dâ predmetima u kojima se radi o posebno teškim ili sistemskim kršenjima prava, ili u kojim se radi o kršenju zabrane diskriminacije. Prema tome, osim uobičajenih pretpostavki koje moraju biti ispunjene da bi odlučivao o nekom predmetu, kao pomoćno sredstvo Dom je ugradio i filter za ocjenu svrhovitosti (Opportunitätsfilter). Sve to bilo je nužno kako bi Dom pravilno postavio težišta za svoju jurisprudenciju koja će služiti što je moguće boljem obavljanju njegovog mandata. Na ovaj način Dom je dobio instrument koji mu je omogućavao da ciljano upotrijebi svoje resurse umjesto da odlučuje o navodima o povredama ljudskih prava i sloboda „robujući“ hronološkom redoslijedu prijava. Diskrecija koja je na ovaj način obezbijeđena pojačana je i članom VIII3. Aneksa 6. Prema tom članu, Dom može u svakom momentu prekinuti postupak, odbaciti ili brisati (strike out) prijavu, i to ne samo kada podnosilac povuče zahtjev (a) već i kada je predmet na neki drugi način riješen (b), ili ako, prema gledištu Doma (!), zbog nekih drugih razloga postupak više nije opravdan, tj. više nema opravdanja da se bavi nekim zahtjevom (c), naravno, ukoliko je sve to u skladu sa principima zaštite ljudskih prava.

Zbog postojanja ovog „manevarskog prostora“, u praksi se događalo sljedeće: prilikom obrade pristiglih zahtjeva Dom se trudio da uskladi osnovnu svrhu zaštite ljudskih prava, tj. pravdu za svaki pojedini slučaj, sa višim ciljem, odnosno poboljšanje ukupne situacije u oblasti ljudskih prava i sloboda u zemlji. Jurisprudencija Doma je pokazala da pokušaji da se oba ova cilja dosegnu ponekad i ne moraju ići ruku podruku. Na početku Dom je imao obimne nadležnosti na papiru, ali nije bio ni na dobrom, ni na lošem glasu. Bilo je neophodno prvo steći povjerenje građana. Stoga se Dom na početku borio za svaku prijavu i velikodušno zatvarao oči pred nedostacima u smislu dopustivosti, ali je uskoro morao da pređe na drugi način rada, naime, na filtriranje, te na donošenje vodećih odluka (decisions of first impression), kao i na objedinjavanje sličnih zahtjeva. Neke postupke, u kojima je to bilo moguće, Dom je najvećim dijelom prekidao ukazujući pri tome na neke vodeće odluke. Sve to je rađeno da bi se ostvarila pravda za pojedinca a Dom je želio da raspoložive resurse ostavi za druge značajnije postupke, kako bi time ostvario bolji ukupan rezultat u oblasti zaštite ljudskih prava nego što bi to bilo moguće minucioznom obradom svakog pojedinog slučaja.³³²⁷

Definisanje ovakvih težišta rada bilo je i moguće i neophodno. Naime, u poratnoj Bosni i Hercegovini u nekim oblastima, kao što je povrat imovine izbjeglicama i raseljenim osobama, ili pronalazak nestalih osoba, događale su se sistemske povrede prava. Njihovi uzroci mogli su biti uklonjeni samo naredbama o provođenju zakonodavnih ili institucionalnih korekcija, čiji je cilj bio da se istovremeno, jednim potezom, riješi niz pojedinačnih prijava. Međutim, ovakvo postupanje prouzrokovalo je i niz teških situacija.³³²⁸ U „srebreničkim predmetima“, u vodećoj odluci,³³²⁹ Dom za ljudska prava je donio sporan pravni lijek (izgradnju memorijalnog centra, ali ne i dodjelu individualne odštete), koji je onemogućio drugu vrstu pojedinačne pomoći podnosiocima prijava koji bi se kasnije obratili Domu.³³³⁰ Dilema o ovakvom načinu rada povodom pitanja ljudskih prava, čiji je primarni cilj poboljšanje ukupne situacije, postaje jasno vidljiva kada se postavi pitanje koliko je bilo kakva odluka u kasnijim sličnim zahtjevima uopšte legitimna kad je već donesena vodeća odluka. Ako se već zna da sudski postupak, zbog člana 6. stav 1. EKLJP, ne smije trajati neprimjereno dugo, zašto onda nešto utvrđivati još jednom u nizu pojedinačnih slučajeva? Prvi razlog za posebno utvrđivanje neke povrede u svakom pojedinom slučaju jeste diskrepancija između propisa na papiru, s jedne, i stvarnosti, s druge strane. Drugi razlog je činjenica da je, ipak, svaki pojedini slučaj barem donekle drugačiji od slučaja iz prošlosti – makar on bio i slično postavljen – te svaki slučaj, stoga, i zaslužuje posebno ocjenjivanje. Konačno, tek višekratno utvrđivanje povrede ljudskih prava u brojnim pojedinačnim slučajevima na kraju rezultira promjenom svijesti i izgradnjom poštovanja prema ljudskim pravima kod odgovornih i nadležnih.

Tako se s razlogom i opravdano Ustavni sud BiH – za razliku od Doma za ljudska prava koji je imao vremenski ograničen mandat – u svojoj sudskoj praksi ne može osloniti na odgovarajuće pravilo svrhovitosti (Opportunitätsregeln), već je obavezan da ostvaruje pravdu za pojedinca. To je trajan i dugoročan mandat koji Ustavni sud, zaista, realizuje.³³³¹ Sud, ipak, ima prednost, jer snagom svojih nadležnosti i time što se smjestio u ustavnopravni okvir može djelovati kao neposredni korektiv. U slučaju potrebe, zakon koji krši ljudska prava više osoba direktno će proglasiti nevažećim umjesto da, kao što je to činio Dom, samo obaveže zakonodavca na korekciju (nadležnost Ustavnog suda da zakone proglašava nevažećim). Ovu mogućnost Sud je, nakon početnog oklijevanja, sa člana VI/3.a) i c) Ustava BiH, proširio i na član VI/3.b) Ustava BiH, tako što se proglasio nadležnim da u okviru apelacije incidentalno preispituje normu koja je suprotna ustavnim ljudskih pravima i slobodama, i to ne samo djelovanjem na pojedinačni slučaj već uz mogućnost da istu normu po potrebi proglasi i ništavom.³³³²