(c) Komentar

S obzirom na to da član II/1. Ustava BiH eksplicitno ukazuje na Aneks 6. DMS, te da u članu VI/3. Ustava BiH nije navedena eksplicitna nadležnost za utvrđivanje povreda ljudskih prava, čini se da bi mogao biti tačan zaključak da je Dom za ljudska prava, sve do pristupanja BiH Vijeću Evrope, zapravo, trebalo da bude posljednja instanca u pogledu poštivanja ljudskih prava. Tako i Szasz, kao insajder (insider) u pregovorima o Sporazumu o ljudskim pravima, vidi mogućnost Ustavnog suda BiH da se bavi EKLJP samo u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava BiH.³²⁸⁸ Sâm nastanak cjelokupne konstrukcije sa Ustavom BiH i Aneksom 6. DMS pokazuje da revizija odluka Ustavnog suda BiH pred Domom za ljudska prava ne bi trebalo da bude moguća, i to ne samo „u praksi“³²⁸⁹ već ni sa teoretskog aspekta. Rješenje koje je u Dejtonu konačno prihvaćeno znatno se razlikuje od prijedloga o kojima je diskutovano u okviru različitih prijašnjih mirovnih inicijativa.³²⁹⁰ Oni su, naime, predviđali jasan primat Suda za ljudska prava (Court of Human Rights). Sud za ljudska prava trebalo je da funkcioniše kao domaći sud, te kao najviši revizijski sud kad su u pitanju ljudska prava sa mogućnošću da preispituje čak i odluke Ustavnog suda BiH, čija bi funkcija, opet, primarno bila rješavanje sporova između različitih državnih organa (tzv. organski sporovi). Sud za ljudska prava trebalo je da postoji u posebnom sastavu i samo do pristupanja Bosne i Hercegovine Vijeću Evrope, budući da bi nakon toga tu funkciju preuzeo ESLJP.³²⁹¹ U ovom kontekstu je i Nowak vidio mogućnost revizije odluka Ustavnog suda BiH pred Domom za ljudska prava.³²⁹² Ali, razlika u odnosu na aktuelne važeće propise postaje jasno vidljiva kada se pogleda odnos Ustavnog suda FBiH i Suda za ljudska prava u Ustavu FBiH koji nikada nije ustanovljen,³²⁹³ tj. u jednom od ranijih prijedloga ustava FBiH. Prema Ustavu FBiH, Sud za ljudska prava trebalo je da bude integrisan u Ustav FBiH i da ima isključivu nadležnost za pitanja ljudskih prava. Ustavni sud FBiH bi, prema tome ustrojstvu, morao dostavljati takva pitanja Sudu za ljudska prava, a njegove odluke bi bile obavezujuće i za Ustavni sud FBiH.³²⁹⁴ Ali, ovo ustrojstvo kasnije nije ostvareno u Ustavu BiH, već je regulativa za Dom za ljudska prava isključena iz Ustava i prebačena u Aneks 6. DMS.

U praksi su, zapravo, oba suda prihvatila preporuku Venecijanske komisije Vijeća Evrope.³²⁹⁵ S obzirom na važeće propise, Ustavni sud se s pravom proglasio nadležnim za zaštitu ljudskih prava kao dijela ustavnog standarda. Ustavni sud je čuvar Ustava (član VI/3. Ustava BiH), te instanca, tj. pravni lijek u ustavnim pitanjima [član VI/3.b) Ustava BiH]. A dio Ustava jesu i odredbe iz člana II o zaštiti ljudskih prava. Zbog ove progresivne interpretacije, nastala je dilema o konkurentnim nadležnostima za čije rješavanje aktuelni propisi i nisu bili od velike koristi.

U ovom kontekstu argumentacija Ustavnog suda BiH da su odluke Doma konačne i obavezujuće je nedovoljno ubjedljiva. Zbog „inflacije“ ovih pojmova, koja je, opet, nastala zbog njihove česte upotrebe u mirovnom sporazumu,³²⁹⁶ kao i u ustavima entitetâ,³²⁹⁷ prostor za interpretaciju je prilično velik. Ova formulacija je vjerovatno trebalo da opiše konačnost odluke u određenom pravnom okviru, dakle, da onemogući redovna, ali ne i vanredna pravna sredstva.

Ipak, internacionalizacija zaštite ljudskih prava u odlukama Ustavnog suda BiH je primjetna. Isto tako, iz toga se jasno može izvući zaključak o ograničenim ovlaštenjima Ustavnog suda BiH za preispitivanje. U suprotnom, teško bi bilo razumjeti zašto je Dom za ljudska prava ustanovljen u posebnom aneksu. Tekstualna veza između ova dva aneksa nalazi se u pitanju da li je Dom „sud u Bosni i Hercegovini“. Zbog ovakve formulacije, u kojoj se ukazuje na vezanost za određenu teritoriju, Dom za ljudska prava je teško ne posmatrati kao „sud u Bosni i Hercegovini“, posebno imajući u vidu da zakonodavac zna i pravi prepoznatljivu razliku između ove formulacije i formulacije koja ukazuje na vezanost za institucije [of Bosnia and Herzegovina, član VI/3.a) Ustava BiH]. Nedovoljno je ubjedljiva i konstatacija da Dom za ljudska prava u Aneksu 6. DMS nije nazvan „sudom“, te da, stoga, nije ni sud u smislu člana VI/3.b) Ustava BiH, mada obavlja funkciju suda. Ovaj lingvistički argument, posebno u ovom kontekstu, nikako ne može suspendovati funkcionalni argument. Zapravo je pojam Chamber odabran kako bi se Dom razlikovao od Human Rights Court (Suda za ljudska prava) u Ustavu FBiH. I, konačno, nije sasvim održivo ni obrazloženje da ustavotvorac, vjerovatno, nije ni namjeravao da ostavi mogućnost da Dom „proslijedi pitanje“ Ustavnom sudu, tako da Dom nikako ne može biti „sud u Bosni i Hercegovini“ prema članu VI/3.c) Ustava BiH, a time ni prema članu VI/3.b) Ustava BiH. Jer, u slučaju Doma za ljudska prava nikada nije ni diskutovano o mogućnosti da Dom stavlja van snage zakone zbog kršenja EKLJP i, posebno, zbog kršenja Ustava BiH (koji nije direktni standard ili mjera ispitivanja za Dom). Ova nadležnost isključivo pripada Ustavnom sudu BiH, tako da bi „prosljeđivanje pitanja“ Doma Ustavnom sudu BiH, zaista, imalo smisla. Ako situaciju posmatramo sa teleološkog aspekta, moguć je i diferenciran pristup u odnosu na Dom za ljudska prava a da se pri tome ne upletemo u protivrječnosti.

Zbog međunarodnog prisustva i u Domu za ljudska prava i u Ustavnom sudu BiH, preispitivanje odluka Doma od Suda prema članu VI/3.b) Ustava BiH – i obrnuto – niti je obavezno, niti je preporučljivo. S druge strane, saradnja Doma sa Ustavnim sudom u obliku prosljeđivanja pitanja Doma Ustavnom sudu, prema članu VI/3.c) Ustava BiH, imala bi smisla u slučajevima u kojima je povreda ljudskih prava izvršena zbog protivustavnog zakona, a ne zbog zakona koji je suprotan EKLJP. Umjesto toga, u slučajevima u kojima se povreda bazira samo na zakonu koji je suprotan EKLJP Dom je mogao strankama samo naložiti da promijene pravno stanje.³²⁹⁸ Ugovorne strane iz Aneksa 6. su često odbijale da ispune ovakve naloge Doma za ljudska prava, odnosno često je dolazilo do odgađanja i zatezanja. S druge strane, presudom po osnovu člana VI/3.c) Ustava BiH Ustavni sud, nakon datog roka za harmonizaciju, mogao bi i sâm promijeniti pravno stanje neposrednim ukidanjem zakona koji je protivustavan i suprotan EKLJP, bez ikakvih aktivnosti ugovornih strana iz Aneksa 6. DMS.

Istorijski, sistemski i teleološki argumenti u istoj mjeri važe i za obrnuti smjer – sa Ustavnog suda BiH na Dom za ljudska prava. Međutim, Dom je izbjegavao da se konačno odredi na takav način. S obzirom na praksu Ustavnog suda prema kojoj on štiti čak i ljudska prava iz člana II Ustava BiH, trebalo je imati u vidu i međunarodnu komponentu u Ustavnom sudu BiH, ali i procesnu ekonomičnost, te poštivanje Suda, koji je, ipak, više domaći sud. Iz tih razloga Dom se nikako nije smio pozicionirati iznad Ustavnog suda.

Ako posmatramo cijelu situaciju, moramo ustvrditi da paralelizam mehanizama za zaštitu ljudskih prava i sloboda nije djelovao štetno na njihovu zaštitu u Bosni i Hercegovini. Suprotno tome, oba suda su se međusobno dopunjavala u službi građana, te se međusobno motivisala i inspirisala, svjesna svojih slabosti i jakih strana. U početnoj fazi jak međunarodni faktor u Domu za ljudska prava imao je veliki značaj, jer je doprinio brzom ustanovljenju kompetentnog suda za zaštitu ljudskih prava koji uživa povjerenje građana, a personalni i organizacioni impulsi iz Doma, te podsticaji iz njegove jurisprudencije bili su stimulativni i za Ustavni sud BiH, čija je djelatnost od samog početka imala dugoročan i više domaći, unutardržavni karakter. Raspuštanje Doma izazvalo je kritike brojnih posmatrača, pa i samih članova Doma. Ali, ako imamo u vidu da je Dom sa svojom jurisprudencijom i prelaskom njegovog osoblja u Ustavni sud BiH na neki način nastavio da postoji u okviru Ustavnog suda, onda možemo govoriti o uspješnoj – i u drugim oblastima tako željenoj – exit strategy.