iii. Izuzeci od obaveze iscrpljivanja pravnih lijekova

Prema sudskoj praksi Doma, vanredni pravni lijekovi se ne moraju iscrpiti.³⁰⁸¹ Dok se revizija u početku tretirala kao jedan od takvih vanrednih pravnih lijekova,³⁰⁸² u kasnijoj praksi Dom ju je smatrao, ipak, djelotvornim pravnim lijekom ukoliko bi podnosilac prijave imao zakonsko pravo na je koristi.³⁰⁸³ Ukoliko podnosilac prijave namjerava da iscrpi i pravo na reviziju na osnovu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH ili RS, prijava podnesena KLJP pri USBiH će biti, u svakom slučaju, dopustiva.³⁰⁸⁴ Pravni lijekovi koji se smatraju nedjelotvornim su: zahtjev za zaštitu zakonitosti na osnovu Zakona o krivičnom postupku ili Zakona o građanskom postupku,³⁰⁸⁵ zahtjev za vanredno preispitivanje presude po osnovu Zakona o krivičnom postupku ili Zakona o upravnim sporovima,³⁰⁸⁶ zahtjev za zaštitu prava i sloboda zagarantovanih Ustavom po osnovu člana 65. Zakona o upravnim sporovima RS,³⁰⁸⁷ zahtjev za ponavljanje postupka po osnovu Zakona o krivičnom postupku³⁰⁸⁸ ili Zakona o prekršajnom postupku.³⁰⁸⁹ Takođe, ne treba da se iscrpe vanredni pravni lijekovi čija je dopustivost u dispoziciji nadležnog organa, kao što je molba za pomilovanje.³⁰⁹⁰

Svi pravni lijekovi protiv povreda ljudskih prava i sloboda koje su „pokrivene“ zakonom, takođe, ne smatraju se djelotvornim pravnim lijekovima. To je bio slučaj u predmetu Šećerbegović et al. U ovom predmetu Dom je oslobodio podnosioca prijave obaveze da iscrpi sve pravne lijekove, jer je povreda njegovih prava proizlazila direktno iz zakona. Prema tome, da je podnosilac prijave pokrenuo postupak, sudovi ne bi mogli drugačije presuditi nego prema zakonu.

Pobijanje zakona od pojedinaca pred redovnim sudovima se nije praktikovalo, a protivnik podnosioca prijave nije prezentovao niti jedan slučaj koji bi ukazao na to da je pravni put u konkretnoj situaciji bio efikasan.³⁰⁹¹ Doduše, podnosilac prijave nije koristio žalbu, tj. tužbu zbog šutnje administracije (upravnih organa pred kojim je prvobitno pokušao da ostvari svoj zahtjev). Međutim, male su šanse bile da upravni sud, u upravnom sporu, donese pozitivnu odluku za podnosioca prijave, jer bi se morao suočiti sa problemom ustavnosti zakona. Naravno, balansiranje između, s jedne strane, nužnosti da se osigura djelotvorna pravna zaštita i obaveza da se u svakom pojedinom slučaju iscrpi dug domaći „pravni put“, te, s druge strane, drugi mnogobrojni faktori koji u „mladoj“ pravnoj državi govore o tome da se pravni lijekovi moraju iscrpiti veoma je teško. Ipak, slučajevi kao što su Šećerbegović et al. upravo predstavljaju primjer da se, zbog didaktičkih razloga, od nižih redovnih sudova zahtijeva da direktno primijene EKLJP, što traži Ustav BiH. Ukoliko se redovni sudovi ne bi prisiljavali da se suočavaju sa, eventualno, protivustavnim zakonima u svojim predmetima, sudovi ne bi imali priliku da izuče značaj ljudskih prava i sloboda u „novom“ pravnom sistemu BiH, koji imaju prioritet nad svakim drugim pravnim aktom. U predmetu Pilipović Dom je nastavio svoju praksu: uprkos nizu odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu i kao: VSFBiH) u kojima je, ukidajući nižestepene odluke, ukazivao na obavezu nižih sudova da prioritetno primjenjuju EKLJP, zbog jezičkog značenja ove odredbe, Dom nije htio obavezivati podnosioce prijava da iscrpljuju daljnje pravne lijekove.³⁰⁹² Naime, ovakvi pravni slučajevi, u „idealnoj atmosferi vladavine prava“, konačno, završavaju pred Ustavnim sudom putem „prosljeđivanja“ predmeta [član VI/3.c) Ustava BiH] ili putem apelacije [član VI/3.b) Ustava BiH]. Međutim, može se reći da je Dom za ljudska prava, čiji je bio cilj da ponudi brzu i efikasnu pravnu zaštitu, upravo u ovakvim postupcima donosio sâm konačne odluke, te, na taj način, oduzimao domaćim institucijama mogućnost da se suočavaju sa problemom pružanja djelotvorne pravne zaštite. Kasnije je u vezi s tim praksa malo korigovana. U jednom slučaju KLJP pri USBiH je prijavu odbacila kao neprihvatljivu sa obrazloženjem da je podnosilac prijave morao, prije obraćanja Domu, zahtijevati da se relevantne zakonske odredbe pred redovnim sudovima tumače saglasno standardima iz EKLJP.³⁰⁹³

Treću grupu nedjelotvornih pravnih lijekova predstavljaju slučajevi nerazumnog trajanja postupka. Ukoliko podnosilac prijave tvrdi da njegov postupak traje nerazumno dugo, Dom ima pravo da donese meritornu odluku u vezi s tim navodima. Činjenica da postupak još uvijek traje nije prepreka za meritorno odlučivanje, jer se navod o toj povredi ne može ispraviti donošenjem konačne odluke pred redovnim organima/sudovima.³⁰⁹⁴