i. Osnovni elementi principa iscrpljivanja pravnih lijekova

Apelant mora doći do konačne odluke (abschließende Entscheidung, final decision). Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Da li je jedan pravni lijek djelotvoran, zavisi od specifičnosti svakog pojedinog slučaja. Teret dokazivanja je na apelantu.³⁰⁰⁵ Apelant može utvrditi da je pravni lijek nedjelotvoran na dva načina: pravni lijek je apsolutno nedjelotvoran (ili uopšte ne postoji), ili je pravni lijek u konkretnom slučaju nedjelotvoran. Diskrecija Ustavnog suda je da donese konačnu odluku o ne/djelotvornosti pravnog lijeka. Pri toj ocjeni polazi se od procjene pravne situacije s tačke gledišta objektivnog posmatrača. Prema tome, pravni lijek se smatra nedjelotvornim ukoliko je objektivno očigledno nedozvoljen. Djelotvornost zavisi od toga da li je apelant, uzimajući u obzir pravnu situaciju u trenutku ulaganja pravnog lijeka, morao poći od činjenice da je pravni lijek nedopušten.³⁰⁰⁶ U vezi s tim važi princip ignorantia iuris nocet (nepoznavanje prava šteti).³⁰⁰⁷ Sumnja u djelotvornost pravnog lijeka ne oslobađa apelanta dužnosti da taj pravni lijek iscrpi.³⁰⁰⁸ Ipak, na pojedinca se ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi ostvario svoja prava.³⁰⁰⁹ Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova treba tumačiti na fleksibilan način, tako da se moraju uzeti u obzir posebne okolnosti u kojima se nalazi apelant.³⁰¹⁰ Ako apelant nije mogao biti siguran u djelotvornost pravnog lijeka koji je koristio, ne može mu se staviti na teret ukoliko se pravni lijek u konkretnom slučaju pokaže kao nedjelotvoran.

Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve, inače djelotvornog, pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Pravni put mora biti iscrpljen u suštini, a ne samo formalno.³⁰¹¹

Ipak, apelant ima mogućnost da pred Ustavnim sudom utvrdi povredu prava na pristup sudu ukoliko može dokazati da je uloženi pravni lijek bio odbačen protivno relevantnim pozitivnopravnim propisima, tj. protivno standardima Ustava BiH. Ako je takav navod osnovan, odluka nižestepenog organa će biti ukinuta, a predmet vraćen na novi postupak i odluku, ali ovog puta u meritumu slučaja.³⁰¹² U suprotnom, apelacija Ustavnom sudu će biti odbačena kao očigledno neosnovana ili odbijena u meritumu.³⁰¹³ Iako ova sudska praksa, formalno gledajući, nije pogrešna, postavlja se pitanje da li je na apelanta u ovakvom postupku stavljen pretjeran teret. Ukoliko redovni sud odbaci jedan pravni lijek na nezakonit način, apelant mora iskoristiti sve daljnje pravne lijekove koji su mu na raspolaganju kako bi ispravio tu grešku. U slučaju da mu redovni pravni put ne omogući pozitivan ishod, takvo pitanje će završiti pred Ustavnim sudom, koji će putem meritorne odluke narediti redovnom sudu da ponovi postupak, polazeći od toga da je pravni lijek dopustiv. Ovaj postupak može trajati godinama. Imajući u vidu pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. EKLJP, bilo bi odmjerenije ukoliko bi Ustavni sud, barem u onim postupcima u kojima je donesena jedna meritorna odluka pred redovnim sudovima, utvrdio da su žalbeni sudovi nezakonito uskratili apelantu pravo na pravni lijek, te okončao slučaj tako što bi odlučio sâm u meritumu stvari (član 64. stav 2. Pravila USBiH a. v.).

Suštinsko iscrpljivanje pravnog puta podrazumijeva, takođe, da je apelant već iznosio pred redovne sudove onaj navod ili navode koji su predmet postupka pred Ustavnim sudom. U suprotnom, sudovi ne bi imali priliku da se izjasne u vezi s tim i, eventualno, pruže zaštitu apelantu. Takva sudska odluka se može, doduše, procesnopravno tretirati kao konačna. Međutim, u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova ne može predstavljati konačno presuđenu stvar u vezi sa apelantovim navodima (koje je iznio pred Ustavnim sudom), jer sudovi nisu imali priliku da se bave tim pitanjima.³⁰¹⁴

Pogrešna pouka o raspoloživom pravnom lijeku u pobijanoj odluci ne znači automatski da pravni lijek koji nije naveden, a koji zaista (kao djelotvoran) postoji, ne treba da bude iscrpljen. U ovom slučaju, ponovo se primjenjuje princip ignorantia iuris nocet.³⁰¹⁵ Od ovog pravila Ustavni sud je napravio izuzetke. Naime, apelant se može pozvati na to da je pogrešnom poukom o pravnom lijeku doveden u zabludu, te da je zbog toga propustio da iscrpi djelotvoran pravni lijek.³⁰¹⁶ Tako, u predmetu broj U 22/00 Ustavni sud je uzeo u obzir da apelant nije imao advokata, te da su mu, kao pravnom laiku, relevantne odredbe bile nepoznate. Međutim, odlučujuće je bilo to što u pobijanoj presudi nije bila sadržana bilo kakva pouka o pravnom lijeku i što je objektivno izgledalo da pravni put prema VSRS izgleda potpuno nedjelotvoran.³⁰¹⁷

Ukoliko je postupak okončan, a konačna odluka nije dostavljena stranci, rok za podnošenje apelacije Ustavnom sudu počinje da teče u onom trenutku u kojem apelant na drugi način sazna za odluku.³⁰¹⁸ Sumnja u ispravnost ove prakse postoji zbog dva razloga: s jedne strane, ukoliko konačna odluka kojom se završava jedan redovni sudski postupak nije dostavljena stranci, ona ne može postati formalno pravosnažna, tako da ni rok za podnošenje apelacije Ustavnom sudu ne može da počne teći. S druge strane, postavlja se pitanje kako apelant može pobijati odluku za koju je saznao na drugi način. Znači, ona mu nije dostavljena, pa se pretpostavlja da nije upoznat sa njenim tačnim sadržajem, već samo sa činjenicom da je donesena i da je o njoj konačno odlučeno. Prema tome, ovaj drugi argument ne bi mogao biti relevantan samo ako apelant, iako mu odluka nije dostavljena, na drugi način sazna za relevantan dio obrazloženja odluke.³⁰¹⁹