i. Čl. IX/3. i V/4.b) Ustava BiH

Ustav ograničava pravo predsjedavajućeg Vijeća ministara da imenuje ministre tako što osigurava zastupljenost narodâ Bosne i Hercegovine (član IX/3. Ustava BiH) i propisuje da najviše dvije trećine svih ministara mogu biti imenovani sa teritorije Federacije [član V/4.b) Ustava BiH]. Ova dva uslova su nejednako primjenjivana i faktički su imala kao posljedicu primjenu principa pariteta među konstitutivnim narodima. Takva primjena je inkorporisana u Zakon iz 2002. godine,²⁸³⁵ koji predviđa da

„[u]kupni sastav Vijeća ministara će u toku cijelog mandata biti u potpunosti u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, naročito njegovim čl. V/4.b) i IX/3, te će se, u skladu s tim, u sastavu Vijeća ministara osigurati jednaka zastupljenost konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine”.

Nije sigurno da bi kombinovanom primjenom ovih dviju ustavnih odredaba bio uspostavljen princip jednake zastupljenosti, ili pariteta među konstitutivnim narodima u Vijeću ministara. U tom pogledu potrebno je naglasiti sljedeće:

■ Član V/4.b) Ustava BiH ne uspostavlja nijedan princip zastupljenosti konstitutivnih naroda. Zapravo, njime se stavlja gornja granica u pogledu zastupljenosti ministara sa teritorije Federacije, bez obzira na njihovo etničko/nacionalno porijeklo.

■ Član IX/3. Ustava BiH sadrži opšte principe koji se odnose na zastupljenost naroda Bosne i Hercegovine, a koji se primjenjuju na sve institucije Bosne i Hercegovine. Mada jednaka zastupljenost, sama po sebi, nije suprotna ovoj odredbi, jasno je, takođe, da ova odredba ne obavezuje da se osigura jednaka zastupljenost konstitutivnih naroda.²⁸³⁶

Dalje, donošenje izmjena i dopuna Zakona o Vijeću ministara od 19.10.2007. godine, kojim je omogućeno da zamjenik ministra privremeno može izvršavati dužnosti ministra od dana njegove ostavke, razrješenja, ili stalne nemogućnosti da obavlja dužnosti ministra, dok njegov nasljednik ne preuzme dužnost, ilustruje problem tumačenja ovih odredaba.

U svom mišljenju o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o Vijeću ministara BiH koji je donesen 19.10.2007. godine Ekspertna grupa Vlade RS je tvrdila da je ovo „rješenje u suprotnosti sa odredbama čl. V/4.b) i IX/3. Ustava BiH, jer je njime stvorena mogućnost da članovi Vijeća ministara u određenom vremenskom periodu mogu samo biti pripadnici dvaju konstitutivnih naroda, tj. sa teritorije jednog entiteta”.²⁸³⁷

Obje navedene ustavne odredbe su odredbe koje obavezuju organe nadležne za imenovanje, u ovom slučaju predsjedavajućeg Vijeća ministara i Predstavnički dom, da poštuju određenu ravnotežu između narodâ i entitetâ. Kao rezultat, Ustav BiH obavezuje organe koji su nadležni za imenovanje da što je prije moguće ponovo uspostave odgovarajuću ravnotežu u Vijeću ministara kad god se ta ravnoteža poremeti bilo zbog ostavke/ostavki, ili zbog trajne nemogućnosti obavljanja dužnosti. Međutim, izgleda da činjenica da se paritet ne poštuje u vrijeme privremenog perioda, ne pokreće pitanje prema Ustavu i ni na koji način ne remeti sposobnost Vijeća ministara da izvršava svoju dužnost u skladu sa Ustavom.

Konačno, čini se da je koncepcija prema kojoj bi se kombinovanom primjenom člana V/4.b) i člana IX/3. Ustava BiH uspostavio princip jednakosti među konstitutivnim narodima u Bosni i Hercegovini, tako što bi se srpski ministri birali sa teritorije Republike Srpske, a hrvatski i bošnjački ministri sa teritorije Federacije, suprotna stavu koji je Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio u svojoj Odluci broj U 5/98-III, u kojoj Ustavni sud nije mogao da „podrži argumente predstavnika Narodne skupštine RS i Doma naroda Federalnog parlamenta da odredbe Ustava BiH u vezi sa sastavom dva doma Parlamentarne skupštine BiH, Predsjedništva, Vijeća ministara i Ustavnog suda, kao i odgovarajući izborni mehanizmi dozvoljavaju generalizirajući zaključak da ti mehanizmi zastupanja odražavaju teritorijalnu odvojenost konstitutivnih naroda prema entitetima”.²⁸³⁸

Ustavni sud je, dalje, naveo da „[s] obzirom na to da se određen broj ministara imenuje sa teritorije Federacije ili Republike Srpske prema članu V/4.b), […] sve te odredbe ne pokazuju ništa drugo već činjenicu da ili teritorija ili određene institucije entiteta služe kao pravna ishodišna tačka za izbor članova institucija BiH”.²⁸³⁹