f. “Stara devizna štednja”

U slučajevima tzv. stare devizne štednje Dom za ljudska prava se bavio daljnjim problemom koji se sastoji od promašenih socijalističkih privrednih rješenja i ratnih posljedica. Podnosioci prijava su dugo prije rata bili vlasnici deviznih računa u (tadašnjim) domaćim bankama. Već 80-ih godina pristup devizama bio je na izvjestan način ograničen, jer se želio uspostaviti balans između deficitarnih deviznih potreba fiscusa, s jedne strane, i privrednih „uskih grla“, s druge strane. Pred početak rata većina vlasnika deviznih računa je bila potpuno onemogućena da dođe do svojih deviza. Mnogobrojne tužbe vlasnika nisu riješene ili su riješene bez uspjeha, a u slučaju kada su sudovi udovoljavali tužbenim zahtjevima, finansijska uprava je, u principu, odbijala da provede takve presude. U 1997. i 1998. godini FBiH je pokušala da riješi problem „stare devizne štednje“, i to u postupku privatizacije, kako bi, s jedne strane, izašla u susret vlasnicima deviznih računa, a, s druge strane, izbjegla ruiniranje entitetskog budžeta i bankarskog sistema. Umjesto isplate u gotovini, vlasnici deviznih računa (slično kao i ostali vjerovnici koji su imali potraživanja prema državi po osnovu neisplaćenih naknada za rad, penzija itd.) su ograničeni u raspolaganju svojim devizama tako da su, umjesto njih, dobili tzv. certifikate, koje su, opet, mogli uložiti u privatizaciju nekretnina ili preduzeća u društvenom, tj. državnom vlasništvu. Međutim, podnosioci prijava preferisali su isplatu u gotovini, pogotovo kada se ispostavilo da certifikati na tržištu imaju samo jedan zanemarljiv dio svoje nominalne vrijednosti. Dvogodišnji rok predviđen za upotrebu certifikata, uzimajući u obzir stalno otezanje postupka privatizacije u praksi, bio je prekratak, tako da je pritisak na vlasnike certifikata bio još veći. Osim toga, mnogobrojni vlasnici deviznih računa sa neznatnim deviznim iznosima, kada je u pitanju nametnuto rješenje tog problema, ostavljeni su na cjedilu i sudbina njihovog potraživanja bila je neizvjesna. U svojoj prvoj od niza donesenih odluka, koje su i u samom Domu za ljudska prava bile izrazito kontroverzne, Dom za ljudska prava je principijelno dao „zeleno svjetlo“ za rješenje koje je ustanovila FBiH. Međutim, Dom je smatrao da je to rješenje neproporcionalno i da nije u skladu sa pravom na imovinu u smislu EKLJP. Dom za ljudska prava je smatrao i da je Bosna i Hercegovina odgovorna za stanje u vezi sa „starom deviznom štednjom“. Naravno, on je samo od FBiH zahtijevao da poboljša zakonska rješenja, jer je, na osnovu Ustava BiH i jednog okvirnog zakona na državnom nivou, smatrao da je ona nadležna da to učini.²⁴²¹

FBiH je preduzela izmjene i dopune relevantnog zakonodavstva u periodu od novembra 2000. do februara 2002. godine. Situacija se dodatno iskomplikovala zbog presude Ustavnog suda FBiH od 8.1.2001. godine, koji je smatrao da su glavna rješenja u vezi sa izdavanjem i upotrebom certifikata suprotna Ustavu FBiH, pa je te odredbe stavio van snage. U praksi presuda Ustavnog suda FBiH, ipak, nije djelovala – odredbe koje su stavljene van snage i dalje su se primjenjivale. Ova činjenica je bila posljedica toga što FBiH nije znala kako da postupa povodom presude s obzirom na to da je ona u znatnom dijelu bila bez adekvatnog obrazloženja.²⁴²² Osim toga, Federaciji je bilo znatno lakše da pristupi izvršenju odluke Doma za ljudska prava o „staroj deviznoj štednji“, koja je kratko prije toga bila donesena, u kojoj je Dom utvrdio da određene odredbe u vezi sa „starom deviznom štednjom“ krše standarde EKLJP. Zbog toga, Federaciji je naređeno da poboljša te odredbe. Međutim, to nisu bile odredbe koje su bile predmet presude Ustavnog suda FBiH. Upravo zbog ovog razloga, Federacija je, očito, od dvije obaveze izabrala onu koja joj je više odgovarala. Konačno, bitno je bilo i to što je FBiH protiv presude Ustavnog suda FBiH podnijela apelaciju Ustavnom sudu BiH. Na nesreću, Ustavni sud BiH u tom momentu, i duže nakon toga, de facto nije bio u mogućnosti da postupa povodom apelacije. Naime, to je bio period kada je isticao mandat sudija od pet godina iz prvog saziva i kada su se birale nove sudije za Ustavni sud BiH. Konsekventno, Ustavni sud BiH je tek na kraju 2003. godine odlučio o apelaciji, i to tako što ju je odbacio kao neblagovremenu.²⁴²³

Dom za ljudska prava je krajem 2002. godine, u daljnjem nizu predmeta, ponovo ocjenjivao veoma zbunjujuću legislativu koja se ticala „zaleđenih“ računa „stare devizne štednje“. Iako je smatrao da su izmjene i dopune postojeće regulative per se prihvatljive, Dom je donio odluku da FBiH nedostaje pravna osnova da postupa u vezi sa „starom deviznom štednjom“, jer je Ustavni sud FBiH stavio van snage određene odredbe. Time je stvorena pravna nesigurnost koja je podnosioce prijava držala u neizvjesnosti, tako da se FBiH i dalje miješala u prava na imovinu podnosilaca prijava na neproporcionalan način.²⁴²⁴

Nakon što su opet mjeseci protekli, a FBiH ili BiH nije preduzela korake da provede odluku Doma, u julu 2003. godine, u predmetu Poropat et al. i Todorović et al.,²⁴²⁵ Dom je nametnuo odluku o daljnjim pravnim lijekovima, tj. finansijsko obeštećenje svih podnosilaca prijava. Kratko prije nego što je istekao njegov mandat (31.12.2003. godine), Dom je potvrdio svoju prijašnju sudsku praksu u vezi sa neriješenom situacijom sa vlasnicima računa „stare devizne štednje“ iz predmeta Đurković et al. Dom je ponovo naložio FBiH da do maja 2004. godine razriješi kontinuiranu pravnu nesigurnost, tako što će usvojiti neophodne zakone i uredbe u kojima će stvoriti jasan pravni okvir, koji će vlasnicima računa „stare devizne štednje“ ponuditi konkretne i pouzdane informacije, uvažavajući javni interes, ali i princip proporcionalnosti.²⁴²⁶

Pitanje regulisanja isplate „stare devizne štednje“ riješeno je tek donošenjem novog zakona 2004. godine.²⁴²⁷ U toku 2005. godine KLJP pri USBiH je stavila „pod lupu“ usaglašenost tog zakona sa standardima iz Aneksa 6. DMS. Naime, u predmetu Besarović et al.²⁴²⁸ KLJP pri USBiH je zaključila da je isključivo država odgovorna za isplatu stare devizne štednje. Doduše, država ima diskreciju da deleguje svoju nadležnost na entitete zbog tehničkih, privrednih ili drugih opravdanih razloga, ali da se pri tome vodi računa o pravu na imovinu oštećenih lica i jednakosti zakonskih rješenja za sve građane na cijelom području BiH.²⁴²⁹ Međutim, država nije dala garanciju za takvo rješenje. S druge strane, regulativa u FBiH koja je u to vrijeme važila bila je suprotna članu 6. EKLJP i članu 1. DP broj 1 uz EKLJP.²⁴³⁰ Da bi pomogla državnom zakonodavcu, koji do tada nije bio voljan da pronađe rješenja, KLJP pri USBiH je dala veoma detaljne upute kako da se riješi problem. Slična situacija desila se i sa regulativom RS.²⁴³¹

U decembru 2005. godine Ustavni sud BiH je proglasio cjelokupnu regulativu FBiH, RS i Distrikta Brčko koja se ticala „stare devizne štednje“ protivustavnom, jer ove administrativno-teritorijalne jedinice nisu imale legitimitet da regulišu to pitanje. Ustavni sud BiH je obavezao državu da u roku od 3 mjeseca usvoji okvirni zakon o „staroj deviznoj štednji“.²⁴³² Ovom odlukom Ustavni sud BiH je dobrim dijelom onemogućio državu i entitete da implementiraju odluku KLJP pri USBiH u smislu provođenja reformi koje su bile naređene, jer su naredbe USBiH bile suprotne naredbama KLJP pri USBiH.²⁴³³

Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje²⁴³⁴ implementirana je odluka Ustavnog suda BiH broj U 14/05, kao i djelomično odluka KLJP pri USBiH Besarović et al. na državnom nivou. Ipak, Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj²⁴³⁵ odstupa od kompletnog predviđenog sistema isplate „stare devizne štednje“.²⁴³⁶