c. Stanovi JNA

Značajan dio sudske prakse Doma za ljudska prava – a nakon ukidanja ove institucije i KLJP pri USBiH i USBiH – tiče se prijava koje su podnijela (prijašnja) vojna lica JNA. Godine 1991, na osnovu saveznog Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA,²³⁸⁵ JNA je počela da pretvara vojne stanove, kuće i zemljište kojima je raspolagala (oko 16.000 u BiH), a koji su bili u društvenom vlasništvu, u stanove u privatnom vlasništvu (privatizacija) u korist svojih pripadnika. Većina kupaca takvih stanova je već godinama živjela u tim stanovima na osnovu stanarskog prava. Tako je do početka rata sklopljen veliki broj ugovora o otkupu stana sa JNA, a u nekim slučajevima je bila plaćena i otkupna cijena. U narednom periodu Vlada SRBiH je zabranila daljnju prodaju društvene imovine,²³⁸⁶ jer je JNA izgubila legitimitet da prodaje te stanove nakon što je BiH stekla nezavisnost.²³⁸⁷ Upravni organi i sudovi su odugovlačili skladu sa članom 11. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba („Sl. n. FBiH” br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03), a koji je zanemaren u predmetu broj CH/01/7257-D&M. započete postupke zaključivanja ugovora o otkupu. Osim toga, sva imovina SFRJ, uključujući onu koja je pripadala JNA na području BiH, postala je imovina RBiH, kao što je i sva društvena imovina pretvorena u državnu. U februaru 1995. godine svi upravni organi i sudovi, na osnovu uredbe Predsjedništva RBiH sa zakonskom snagom,²³⁸⁸ prekinuli su sve započete postupke otkupa stanova. U decembru 1995. godine svi ugovori o otkupu stanova su, takođe, na osnovu predsjedničke uredbe sa zakonskom snagom,²³⁸⁹ proglašeni retroaktivno ništavim (ova uredba je u 1996. godini izglasana u formi zakona).²³⁹⁰ Nekim podnosiocima prijava je prijetila deložacija,²³⁹¹ ili je ona već bila izvršena.²³⁹² Dom za ljudska prava je potvrdio da su sva bivša vojna lica JNA stekla pravo vlasništva ukoliko su prije stupanja na snagu predsjedničke uredbe zaključila pravno valjan ugovor o otkupu stanova. Retroaktivno poništavanje tih ugovora bilo je protivno EKLJP.²³⁹³ Oštećena lica nisu smjela biti obavezana, na osnovu zakonske regulative o napuštenim stanovima, da napuste stanove, niti su mogla biti spriječena da ostvare ponovni posjed na tim stanovima ako su bili napušteni.²³⁹⁴

Pravna situacija se promijenila na početku 1998. godine.²³⁹⁵ Da bi se vratio stan u posjed, a na osnovu člana 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, bilo je propisano da podnosilac zahtjeva za povrat stana u posjed mora imati bh. državljanstvo 30.4.1991. godine, te da ne smije biti pripadnik JNA nakon tog datuma. U suprotnom, takva osoba bi gubila status izbjeglice ili raseljene osobe, osim ukoliko podnosilac zahtjeva takav status nije stekao van SFRJ prije 14.12.1995. godine s tim da nakon sticanja takvog statusa nije mogao biti pripadnik JNA i nije mogao imati drugo stanarsko ili slično pravo van BiH. Dom za ljudska prava je smatrao da su prethodno opisani uslovi – državljanstvo i nepripadanje JNA – protivni EKLJP.²³⁹⁶

Pravna situacija se nakon toga ponovo promijenila, i to pod pritiskom OHR-a u dogovoru sa Vladom FBiH. S jedne strane, uslovi za priznavanje ugovora o otkupu stanova JNA su se promijenili.²³⁹⁷ Kao vlasnik stana mogao je biti priznat samo onaj koji je imao valjan ugovor o otkupu stana i koji je isplatio cijenu stana.²³⁹⁸ Ipak, povrat stanova JNA bio je i dalje vezan za uslove koji su bili propisani u članu 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Tek u toku 2004. godine odustalo se od ovih uslova.²³⁹⁹ Prema regulativi iz 2004. godine, uslovi koji su isključivali mogućnost povrata vojnog stana u posjed bili su: (a) posjedovanje stanarskog ili sličnog prava na teritoriji bivše SFRJ (stav 1), služba u stranoj vojsci nakon 14.12.1995. godine (stav 2),²⁴⁰⁰ ili postojanje ugovora o otkupu predmetnog stana „poslijeratnog“ stanara (stav 3). Uslov iz stava 3. nije nikada bio predmet razmatranja u smislu njegove usaglašenosti sa standardima iz aneksa 4. ili 6. DMS. Prema tome, u vezi sa ovim stavom ne postoji sudska praksa. S druge strane, KLJP pri USBiH je smatrala da je uslov iz stava 2. usaglašen sa EKLJP.²⁴⁰¹ Naime, država ima legitimno pravo da brani i nameće građanima obavezu da budu lojalni prema vlastitoj državi (princip koji proizlazi iz principa suverenosti države), a što će biti narušeno ili ugroženo ukoliko osoba služi vojsku u stranoj državi. U tom slučaju država ima pravo da podnosiocu zahtjeva ne vrati stan u posjed, te da mu isplati adekvatnu odštetu. Kad je riječ o stavu 3, KLJP pri USBiH je smatrala da su ovi uslovi protivni EKLJP, jer su suprotni principu proporcionalnosti miješanja u imovinska prava.²⁴⁰²

Član 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u ljeto 2003. godine bio je ponovo izmijenjen. Bivši pripadnik JNA mogao je ponovo steći posjed na stanu ukoliko nije bio u stranoj vojsci nakon 14.12.1995. godine (stav 1), ili ako je stekao status izbjeglice van bivše SFRJ prije 14.12.1995. godine. Međutim, uslov da osoba nije smjela steći drugo stanarsko ili slično pravo na teritoriji van BiH važio je i dalje. Ustavni sud BiH je proglasio cijeli član 3.a) u formi iz 2003. godine ustavnim.²⁴⁰³

Šta možemo zaključiti? Izbalansirano rješenje – čak i ako nije uvijek potpuno usaglašeno sa standardima iz EKLJP²⁴⁰⁴ – mora da se traži, nažalost, unutar zategnutih odnosa koji su rezultat, s jedne strane, prava na povrat i, s druge strane, socijalne osjetljivosti prema pripadnicima protivničkih vojnih snaga. To je mukotrpna stvar i zahtijeva, osim intervencije najviših sudova, kreativnu ulogu i uticaj međunarodne zajednice koja je otjelovljena, prije svega, u ličnosti Visokog predstavnika. Do tog momenta sudovi bi morali da utvrde da su u mnogim slučajevima sprečavanja da se stekne pravo vlasništva na tzv. stanovima JNA, ili da se vrate u posjed, povrijeđena imovinska prava i/ili pravo na dom, samostalno ili u vezi sa zabranom diskriminacije u uživanju tih prava.