(g) Nema prava na jednakost u “nepravu”

Poseban problem predstavlja pitanje da li postoji pravo na jednako tretiranje ukoliko država u nekim sličnim ili istim konstelacijama nezakonito djeluje. Ovdje se, naime, radi o situacijama u kojima organi ili sudovi donose odluke u korist određenih pojedinaca, mada se radi o očitoj nezakonitosti, pa, onda, treća lica, s obzirom na to da se nalaze u istim ili sličnim situacijama, zahtijevaju identičan režim, tj. odluke. Ustavni sud BiH je do sada na ubjedljiv način obrazlagao da nijedno lice ne može tražiti jednakost u „nepravu“, tj. nezakonitosti, jer bi posljedica toga bila da država iznova postupa na nezakonit način. Drugim riječima rečeno: ne postoji diskriminišući tretman ukoliko oštećeno lice u uporedivim situacijama bude nepovoljnije ali na zakonit način tretirano, jer je ta uporedna situacija, na koju se to lice poziva, očigledno riješena na nezakonit način. U konkretnom slučaju radi se o odluci suda u vezi sa prigovorom o zastari apelantovog prava, prema kojoj je prigovor sa razlogom prihvaćen, dok su sudovi u uporedivim situacijama te prigovore na nezakonit način odbijali.²²⁹⁴

Pod gore navedenom obavezom poštivanja zakonitosti državnog djelovanja treba tumačiti i odluku Ustavnog suda BiH broj AP 98/03 u kojoj je takvo obrazloženje izostalo. Nedostatak obrazloženja u konkretnoj odluci stvara utisak da, ipak, postoji mogućnost da se istakne zahtjev za jednako tretiranje čak i onda kada bi to podrazumijevalo da nadležni organ ponovo mora da odluči na nezakonit način. Za razliku od predmeta br. U 49/02 i AP 653/03, Ustavni sud BiH je u predmetu broj AP 98/03 propustio da ispita zakonitost odluke koju apelant pobija pred Ustavnim sudom BiH i odluke koja je dostavljena radi dokazivanja nejednakog tretmana. Bez daljnjeg obrazlaganja i analiziranja, Ustavni sud BiH je samo utvrdio da je redovni sud u uporedivoj situaciji, bez opravdanog razloga, odlučio na drugačiji način, tako da je apelant bio diskriminisan. Uz uputu na praksu ESLJP, Ustavni sud BiH je iznio argumente da domaći sudovi moraju ne samo garantovati pravičan i objektivan postupak već i primjenjivati iste standarde u predmetima sa istim činjeničnim i pravnim supstratom.²²⁹⁵ Ovaj zaključak treba podržati u predmetima u kojima je moguće relevantnu normu tumačiti na više načina, tako da svako tumačenje može teoretski biti zakonito. Principi pravne sigurnosti i jednakog tretmana obavezuju sve organe da se u uporedivim situacijama može predvidjeti eventualna odluka.²²⁹⁶ Samim tim, pravni stav iz prethodne odluke može se mijenjati samo na osnovu relevantnih opravdanih razloga, kako bi se izbjegla samovolja ili arbitrarnost. Ovo važi posebno u upravnim slučajevima, u kojima upravni organi, po sili zakona, uživaju određeno slobodno polje procjene, ili u sudskim slučajevima, ukoliko zakon daje diskreciju sudu da se kreće do određenih zakonskih granica, kao što je to slučaj pri odmjeravanju krivičnopravnih kazni ili dodjeljivanju naknade štete.²²⁹⁷

Međutim, ukoliko se ispostavi da sudovi i uprava nezakonito postupaju u uporedivim situacijama, postoji stvarni razlog da se odstupi od takvog precedentnog slučaja ili prakse. Država, uprkos principu obaveze o jednakom postupanju i principu pravne sigurnosti, ne može biti prisiljena da ponavlja nezakonito postupanje. Naime, s jedne strane, javna vlast – uprava i sudovi – snagom Ustava BiH obavezna je da poštuje zakon i Ustav BiH. S druge strane, povjerenje u nezakonito postupanje, kao takvo, nije vrijedno zaštite čak i ako u određenim slučajevima može pozitivno djelovati na individualne situacije.

Prema tome, ne postoji pravo na jednako postupanje u nezakonitosti.